Vrijeme: Dubrovnik

Danas:

7°

 

Sutra:

min7° max14°

 

« Reportaža

NIKAD ISPRIČANA PRIČA: KAKO SE OSLOBAĐAO GOLUBOV KAMEN

Tu se čovjek nije imao gdje sakriti...

10.10.2011. 14:25

· ·   ·  

Već tijekom ljeta 1991. četnici su bili na Uskoplju, iako tada još nisu bili na samom vrhu, na Golubovom kamenu – prisjeća se Braco. – Imali su ljude spremne da izađu gore. Sami Golubov kamen uzeli su u noći 1. listopada 1991. Tada smo, što se tiče cestovne komunikacije, bili odsječeni...

Priča o Golubovom kamenu nikad nije ispričana za neke novine. Onaj tko je pisao o ovom teško osvojivom položaju u Domovinskom ratu 1991.-1995. bio je Braco Elezović, najpoznatiji kao pripadnik Žutih loptica, hrvatskih branitelja koji su branili Sustjepan. Kao administrator, pisao je mnoge ratne priče za Wikipediju.

ODSJEČENI

Da bi se ispričala akcija u kojoj je oslobođen Golubov kamen, moramo se spomenuti svega onoga što je prethodilo danu kada je 1992. konačno oslobođen cestovni put prema Mokošici. Svega se toga dobro sjećaju Braco Elezović i Ivo Šabadin, tada pripadnici 2. bojne 163. brigade...

- Već tijekom ljeta 1991. četnici su bili na Uskoplju, iako tada još nisu bili na samom vrhu, na Golubovom kamenu – prisjeća se Braco. – Imali su ljude spremne da izađu gore. Sami Golubov kamen uzeli su u noći 1. listopada 1991. Tada smo, što se tiče cestovne komunikacije, bili odsječeni. Majsan je prvih dana bilo jedino prijevozno sredstvo koje je pružalo sigurnost civilima i vojsci koji su se izvlačili s tog područja. Gore su četnici odmah u startu imali puškomitraljez kojim su tukli rafale, protuavionski top i snajper. Bio je ogroman rizik proći ispod Golubovog kamena autom. Moj prijatelj pokušao je proći motorom, uhvatili su ga u snop pa je skočio s motora i bacio se pod most. Čekao je noć da se izvuče – kaže Braco, koji se 1. listopada u uniformi našao u Konavlima. U Konavlima je bio i Ivo Šabadin, ali tada još nisu znali jedan za drugoga jer su bili u različitim grupama hrvatskih branitelja.

- Kad su se oni povukli 26. svibnja 1992. iz Mokošice, Ivo i ja bili smo branitelji Sustjepana, Žute loptice – nastavlja Braco. – Prvi dan su nas zabunom poslali na Brgat, gdje smo imali teški okršaj pa su nas vratili doma. Sutradan smo krenuli na Osojnik...

- Došli smo gore i zatekli dosta vojske – dodaje Ivo Šabadin. – Prvu noć davali smo stražu prema Grepcima. Ujutro smo se vratili i krenuli prema Grabovici, da bismo izašli na granicu s Hrvatskom.

- Trebalo je izaći na raskrižje koje je vodilo put Huma, preko Vukovića i prema Uskoplju, da bi im se odsjekla cestovna komunikacija prema Golubovom kamenu kako im ne bi mogla stizati pomoć – sjeća se Braco, a Ivo se prisjeća kako su tog jutra poginuli neki Zagrepčani i jedna mlada djevojka.

- To nas je jako pogodilo i pod tim smo šokom krenuli prema Grabovici – nastavlja Ivo. – Sjećam se da smo došli skoro do Grabovice, kad su nas tako sastavili granatama da nam je sve prisjelo. U jedan normalan škrip može stati 3-4 čovjeka, a nas je bilo 12 unutra. Taj je napad bio strašan.

- Imali smo još jedan veliki problem, što nitko od nas nije bio školovani ratnik. Bili smo u vojsci i to je bilo sve što smo znali, ali smo silom prilika naučili kako se braniti – dodaje Braco dok pali cigaretu za cigaretom. Poslije 11 godina u vojsci, umirovljen je. – Ljudi su bili neiskusni, a ono malo školovanih zapovjednika nije moglo biti na sto mjesta. To neiskustvo uzelo je svoj danak, ljudi su ginuli... Tada nismo bili ni opremljeni za napadačku akciju. Nismo imali ni potporu topništva, niti tenkovsku potporu. Mi to ništa nismo imali. Četvrta i prva brigada još nisu došle s punim snagama da bi nam dali potporu – sjeća se Braco.

SMIJEH KAO SNAGA

- Oni su tada još uvijek držali Kalađurđeviće i Vukoviće, sela u BiH najbliža Golubovom kamenu – nastavlja Braco ovu napetu ratnu priču kakvih je tih dana bilo na stotine u gotovo svim krajevima Hrvatske.

- Ljudi su bili jako deprimirani poslije tog bombardiranja, bilo im je dosta svega. Psihički smo bili na rubu pa su nas zvali da se vratimo u bazu, na rivi u Mokošici – kaže Ivo. Bilo je to 28. svibnja 1992. Dan poslije pali su Kalađorđevići. Na Vukoviće su krenuli 30. svibnja 1992., sjeća se Braco, koji nam je ustupio i fotografije.

- Zajedno s ljudima iz specijalne policije zarobili smo prvog četnika u našim napadnim akcijama. U jednom trenutku imali smo pripremne radnje za napad na tenk koji je bio ispred Vukovića. Odjednom je iz pravca Slavogostića naišlo vojno vozilo picgauer. Rominjala je kišica, noć i četnik je mahnuo našem vojniku. Naš vojnik znao je da nam ima doći hrana i mislio je da je to naš čovjek. Picgauer je prošao dalje i ušao među naše specijalce. Tako smo zarobili prvog četnika i predali ga vojnoj policiji – sjećaju se Braco i Ivo.

- Juso Grebović je ostao sam s bestrzajnim topom i dobio je zapovijed da treba ići pred Vukoviće i gađati tenk i oklopni transporter koji se nalaze na cesti – nastavlja Braco. – Tu je igrom slučaja naletio na Iva...

- Dovukao je top sam dva kilometra do položaja i pitao me hoću li mu pomoći i dodavati granate – sjeća se Ivo. – Čovjek iz specijalne ispalio je dva puta iz 'ose', a Juso još četiri granate iz topa. Tenk smo onesposobili, a transporter uništili. U toj je akciji ranjen Hasib Alibegović Ale i moj budući punac Marijan Mileta. Gledao sam kako ih ukrcavaju u kamion i odvoze, a ni na kraj pameti nije mi bilo da će mi Mileta postati punac – smije se Ivo. Pored sve nevolje i tuge koju su proživljavali tih ratnih dana, bilo je i puno smijeha, sjećaju se Ivo i Braco. To ih je vadilo iz 'bedova' i davalo im snage za kišne noći u rovovima i nove borbe.

- Ali koliko je god bilo teško, mi smo našli načina da nekoga zafrkavamo ili da se raspoložimo. Bilo je ljutnje, nervoze i tuge, ali ne bih mijenjao te dane ni za kakve druge – govori Ivo.

- Živjeli smo jedan za drugoga. Znali smo se posvađati, ali sve probleme koje smo imali, rješavali smo smijehom. A siguran sam i da nas je netko odozgo gledao – kaže Braco, misleći na Božju pomoć u svim situacijama kada im je glava bila 'u torbi'. Na žalost, te večeri kada su napali Vukoviće, poginuo je njihov suborac Zoran Perkušić, mladić koji je odrastao u Domu Maslina.

- Krenuo je prvi sam, putem. Upao je u selo i naišao na četnika. Razoružao ga je, ali ga je spazio četnik iz obližnje kuće i pogodio ga iz snajpera. Na mjestu ga je ubio, a zarobljeni četnik je pobjegao – prisjeća se Braco. Ipak, ušli su u selo i raširili se...

- U selu smo pregledali kuće, vidjeli dva poginula četnika koji su ranjeni iskrvarili u garaži, a njihovi su ih ostavili. Zatekli smo u selu tri babe i jednog đeda. Sve je bilo puno pršuta i vina koje su pokrali iz Dubrovačkih vrtova sunca... – kaže Braco.

- Jedino što sam uzeo u ratu bio je taj pršut – dodaje Ivo. – Bili smo prognanici u Plakiru, željni svega. Znam da smo taj pršut jeli dva mjeseca.

U DVA SATA 700 GRANATA

- Taj đed kojeg smo našli u selu doslovno mi je plakao i molio me da ga ne ubijemo – prisjeća se Braco. – On je mislio da čekamo noć da ga zakoljemo. Ja mu govorim: 'Đede, nismo mi četnici pa da smo došli ovdje klat'. Malo se smirio i čak nam je dao mitraljez koji su četnici bili sakrili. Bio je plan da se ostane u selu i prenoći, a pretpostavljali smo da idemo oslobađati Golubov kamen – kaže Braco. – Onda je Dragan Petrušić, naš tadašnji zapovjednik, rasporedio ljude... Pored Braca Elezovića i Iva Šabadina, hrvatski branitelji koji su sudjelovali u akcijama koje su prethodile oslobađanju Golubovog kamena bili su: Jakša Hodak, Tonči Tomaš Gejo, Damir Imamović, Matić, Milan Obradović, Mijo Volarević, Ante Ivandić, Dragan Petrušić, Dragan Ljepopio, Barlec Đokaj Baki, Ivica Obuljen, Ivica Šeman, Igor Žuvela, Andro Klečak, Ramiz Grebović, i mnogi drugi kojima se naši sugovornici nisu mogli sjetiti imena. Vjerujemo da nam neće zamjeriti. Ivica Obuljen i Ivica Šeman su, na žalost, poginuli na jednoj čuki poviše Vukovića. Mijo Volarević poginuo je 8. lipnja 1992. blizu Kalađorđevića.

- Htjeli smo zadržati položaj u Vukovićima. Ja i Damir Imamović čuvali smo jednu sporednu cestu. Pedesetak metara dalje bili su Gejo i Matić. Ostali su ostali u selu. Napravili smo polukrug da na vrijeme uočimo napad – kaže Braco. – Kanoćalom smo primijetili četnika 300-tinjak metara dalje. Čim sam ga skužio, potražio sam neki škrip jer mi to nije mirisalo na dobro. Jedva sam ga pronašao kad je zapucalo. Skočili smo u škrip, on prvi, ja na njega. Prva nam je granata pala četiri koraka iza nas. Onda je počeo pakao. U dva sata palo je na nas 700 granata! – sjećaju se Braco i Ivo.

– Od nas osam koji smo bili vanka, trojica su ranjena. Tomaš i Matić zvali su nas upomoć, ali mi ih od granata nismo čuli. Pala im je granata metar i pol iza leđa i ranila ih. Ranjena je i ta baba u selu. Kad je napad prestao, sve ranjene odveli smo u Mokošicu. Ante Ivandić mi je opalio šamar kad me vidio. Već me je oplakao jer je mislio da sam poginuo – sjeća se tog groznog dana Braco Elezović. – Pošli smo u Mokošicu i na gliser. Bolničar Husnija Čustović Hećim bio je s nama u kombiju kad smo vozili Tomaša i Matića na rivu. Odrastao sam s Tomašem i njegovo me teško ranjavanje jako pogodilo. Pošao sam s njima u Mokošicu da javim njegovima da je ranjen, bilo je pitanje hoće li preživjeti... Ivo Šabadin ostao je u Vukovićima, a Braco se vratio sutradan. No, položaj u Vukovićima bio je neodrživ. Zato su se vratili u Kalađorđeviće i tamo formirali liniju prema Slavogostićima.

- Bio je status quo sve do kraja lipnja, dok nije došla 4. splitska brigada sa svim svojim snagama. Tijekom lipnja razne su postrojbe pokušavale očistiti Golubov kamen – kaže Braco. – Nitko nije uspio, svi su rekli da je to nemoguće izvesti, sve dok nisu došli Imoćani, 3. bojna 4. brigade, Imotski sokolovi. Za njih praktički u ovom ratu ništa nije bilo nemoguće. Davali smo im potporu, ali nam nisu dali ići s njima jer su oni bili profesionalci – sjeća se Braco, koji ih je odveo do staze odakle su davali potporu dijelu ekipe koji se penjao uz Golubov kamen.

- Tu se čovjek nije imao gdje sakriti. To je prva akcija Hrvatske vojske u čijoj je pripremi sudjelovao vojni zrakoplov MIG. Izvršio je prelet i raketirao ih. Paralelno s avionom, krenuli su Imoćani, Andrija Matijaš tenkovima na Uskoplje, potpomognuti VBR-om iz Orašca. Imoćani su izbili gore, ali četnici su bili dobro ukopani. Tu je dvoje Imoćana poginulo. Tu je proradilo to srce njihovo, upali su na Golubov kamen i u borbi ubili nekoliko četnika, a dvojicu zarobili. Tada je napokon, čini mi se da je to bilo 2. srpnja, očišćen Golubov kamen, Uskoplje, Ivanica i Zaplanik. Matijaš ih je rasturio na Uskoplju, a pucao je iz tenkova u pokretu. Tog dana konačno je oslobođena cestovna veza s Mokošicom – završavaju svoju priču Braco Elezović i Ivo Šabadin.

Svoj doprinos oslobađanju Golubovog kamena dao je i Igor Žuvela, ratni zapovjednik Kaboge i Kantafiga, koji je želio iznijeti svoje mišljenje o toj akciji oko koje se, kako kaže, digla fama koja je samo djelomično točna.

- Golubov kamen unio je strahoviti nemir među građane, pogotovo ljude koji su živjeli u Mokošici. Dogodile su se tragedije ljudima koji su pokušali doći tom cestom do grada, poginule su žene i djeca... Mi smo kao branitelji sanjali o tome kako ćemo zauzeti Golubov kamen. Ono što je vrlo važno jest da smo, kada smo u svibnju 1992. prešli na drugu stranu, shvatili da je Golubov kamen nebitna točka sama za sebe. Ljudi na čelu s Ivicom Škrabićem, zapovjednikom 1. satnije 2. bojne, koji su tih dana prešli prema Golubovom kamenu, shvatili su da to nije tako bombastično kako se mislilo. Imali su sistem bunkera koji su držali. Golubov kamen bilo je bespredmetno osvojiti jer se tu nismo mogli održati zbog konfiguracije terena. Bili su povezani sa zaleđem, a upravo je zaleđe trebalo prvo osloboditi – kaže Žuvela. – Zato je tih dana bilo neizvedivo osloboditi Golubov kamen. Točno je da su Imoćani prvi došli gore, ali samo zahvaljujući činjenici što su nam sve druge postrojbe na čelu s Bobetkom došle u pomoć. Put do Golubovog kamena se probijao i treba znati da smo bili loše informirani. Stvorila se fama oko Golubovog kamena, nekakva mistifikacija koja nije točna. Spletom okolnosti došli su Imoćani, i taj se položaj osvojio onda kada se mogao zadržati. Imoćani su dobili tu zadaću, mada je po mom mišljenju trebalo dozvoliti našim postrojbama da uđu, radi budućnosti naše djece, grada i ponosa – zaključio je Igor Žuvela.

Dube Marjanović

Nivas
Nivas.hr | Uploading 24/7
Interactive Design & Development
Ladislava Štritofa 1
Zagreb 10000 Croatia
Work 385-(0)1 | 2320-541
dubrovacki.hr
Dubrovački vjesnik d.o.o.
Vukovarska 10
Dubrovnik 20000 Croatia
Centrala 385-(0)-20-357-033