Malo za promjenu bilo bi lijepo vidjeti neki štrajk, a da nije iz već poznatog kruga državnih firmi i namještenika. Upravo štrajkaju stjuardese, piloti i ostalo osoblje jedinog hrvatskog ozbiljnog avioprijevoznika i žale se na kolektivni ugovor i uvjete rada, štrajkaju željezničari, radnik ZET-a bacio se na šine pa ga je policija morala izvlačiti, a prije toga u ovakvim ili onakvim oblicima prosvjeda izredali su se svi mogući državni namještenici. Dotle iz onog drugog privatnog tabora, koji porezima hrani ovaj stalno štrajkajući, ni A ni B. Nema štrajka osim ponekog prosvjednog okupljanja jer plaću u svojoj pretvorenoj firmi nisu dobili tri, četiri, pet, šest ili sedam godina. Kad im firmu otjeraju u stečaj, imaju jednokratno reći nešto protiv. Obično to bude i posljednji pjev prije odlaska na skrb burze.U mladoj, demokratskoj Hrvatskoj još se nije dogodilo da radnici značajnije privatne firme uz podršku sindikata krenu u štrajk nezadovoljni ovim ili onim i tako ugroze proces proizvodnje u svojoj firmi. E to nije moguće, jer za jedne i druge vrijede potpuno različita pravila. Tko radi u državnoj službi, ima prijevoz, topli obrok, regres, božićnicu i pravo na štrajk kao stečevinu zadnjih nekoliko stoljeća kapitalizma. Ovi drugi ne smiju majci ni promisliti na bilo koji oblik legalnog bunta da im se ne bi dogodilo još i gore od niske i neredovite plaće, a to je zbogom plaći zauvijek. Zato šute i odrađuju svoje, a zauzvrat na televiziji redovito, skoro svaku večer, imaju prilike gledati kako se bune oni koji na to imaju pravo - državni namještenici. Baš zgodno što se sve može ako si državno zaposleni Hrvat(ica): kurčevite stjuardese najprije su, svaka im čast, pošle na kolektivno bolovanje u znak prosvjeda, na što je neki na mjesto direktora stranački postavljeni lik, neinformiran o Zakonu o radu, rekao da će im dati kolektivni otkaz. Već se sutra prvi put ugrizao za jezik kad je shvatio da to ne može baš tako pa je počeo štrajk. A još kad su ga transparentima izvrijeđali, zagubio se negdje po hodnicima zgrade u Buzinu.Imaju pravo zaposleni u Croatia Airlinesu kad tvrde da je kompanija opljačkana. Ta je firma od osnutka bila blagajna uzajamne pomoći HDZ-a, s otvorenim računom za članove kamarile i njihove obitelji. Vrijedilo bi provjeriti koliki je samo račun leteći amo-tamo preko Atlantika napravila obitelj Sanader i jedan omiljeni mu ministar, također zajedno s obitelji, a i bezbrojni drugi odličnici. Sve se to zna, a kad u jednom trenutku suluda politika dođe na naplatu, a račun se ispostavi zaposlenima, imaju potpuno pravo okrenuti leđa nesposobnoj i korumpiranoj upravi i otići na bolovanje, zašto ne. Zakonodavac je otvorio široke mogućnosti, posebno kad je riječ o stresu od kojega se čovjek pod punom plaćom može liječiti punih osamnaest mjeseci, a onda prelazi na pola plaće. A kud ćeš većeg stresa nego gledati nesposobnu upravu koja svoju glupost, nerad i korupciju svaljuje zaposlenima u krilo. Hrvatska je zemlja stresa na poslu, ne zbog posla samog, nego najčešće zbog gluposti, taština, politikantstva, miješanja politike, korupcije, negativne selekcije i na koncu - krađe. Sve je tu važnije od posla, to je razlog zašto se ljudi, koji se možda nikada u životu ne bi sreli, okupe na jednom mjestu u osam ili devet ujutro.Vidimo, država dobro štiti prava svojih radnika već i time što im ne priječi da se organizirano bune i za to vrijeme ne rade. Što je s ovom drugom, još uvijek većom grupom zaposlenih u takozvanom privatnom sektoru? Kad će svojim prosvjednim neradom ugroziti interese i zaradu vlasnika? Dvadeset i dvije godine od samostalnosti još se čeka prvi slučaj koji bi pokazao da voljena država više nije jednom majka, a drugom maćeha.Antun Masle