Linić je prounjkao da je njegov bivši šef Milanović posmijenio ministre na brzinu samo zato da bi na vrijeme stigao na utakmicu Brazil – Hrvatska. Bezbeli, jakako, u pravu je Slavko, ali izgleda da nije u cijelosti sagledao svu kompleksnost situacije u tuzemstvu i inozemstvu. Jasno da je Milanović požurio, jer tko bi u konkurenciji Linića, Jovanovića i Ostojića i utakmice Brazil – Hrvatska na otvorenju Svjetskog prvenstva, u majci katoličkog nogometa Brazilu, izabrao prvu trojicu? Nitko dobre glave.Potez premijera nije ostao nezapažen ni u taboru mitskog neprijatelja. Smjela odluka na put dočekana je s punom potporom i odobravanjem kod Tomislava Karamarka. I ja bih na mjestu Milanovića otputovao u Brazil, o čemu to oni pričaju – rekao je Karamarko i po prvi put otkad je na čelu HDZ-a otvoreno podržao odluku važećeg premijera. U zagradama – dužnost je svakog poštenog Hrvata biti i ostati na poprištu mitske bitke, taman bio iz jugonostalgičarsko-udbaških struktura.Drugi put od devedeset prve kucnuo je čas za pomirbu.I jest, u pravu je. Kakav to premijer treba biti pa ostati u Zagrebu dok baš cijeli svijet, od Grenlanda do Južne Afrike i od Japana do Amerike, gleda u kockaste. Pogotovo kad bucmasta, ali živahna i energična predsjednica Brazila Dilma Roussef poziva kolege premijere, a država Brazil će ih ugostiti.Naš će premijer osim nazočenja najvažnijoj utakmici upoznati neke zanimljive ljude, razgovarati s njima, nadam se da će mu se otvoriti vidici, da će shvatiti da je zemlja okrugla, u nas dan, u njih noć, u nas ljeto, u njih zima, i da će se iz Brazila vratiti pun inspiracije i novih vizija. Kad čovjek sjedne i zamisli se i pogleda u zvijezde, vidi da je sve to sa Linićem i Riječanima esdepeovcima relativno u odnosu na nove svjetove, a posebno beskraj svemira. Naše slavenske duše oduvijek su sklone sve relativizirati, znate već legendu o punici Alberta Einsteina iz Novog Sada koja je zetu često govorila: Moj Alberte, sve ti je to relativno.Do našeg reprezentativnog kravata croata premijera naći će se zanimljivih ljudi, na primjer Evo Morales šef Bolivije, etnički Indijanac, ali navodno izvanbračni potomak našeg iseljenika Marinkovića, čiji priznati sin Branko je, nakon nekoliko pokušaja dizanja revolucija protiv vlasti obiteljski nepriznatog polubrata, u strahu za goli život morao emigrirati u Sjedinjene Američke Države.Kakva li je tek to priča, nije Gabriel Garcia Marquez slučajno napisao Sto godina samoće, svašta se tamo događa. Tko provede neko vrijeme u Južnoj Americi mora doći do zaključka da je puno zanimljivije nego u Belgiji, Luksemburgu, Nizozemskoj, Austriji, Švicarskoj i Njemačkoj ili Švedskoj, zajedno. Znajući da je naš premijer sklon, hrvatskom puku na žalost, često nerazumljivim konstrukcijama, nakon povratka iz Brazila i razgovora sa Moralesom iz Bolivije, Madurom iz Venezuele, Jose Mujicom iz Paragvaja, najsiromašnijim predsjednikom u konkurenciji svih zemalja svijeta koji živi na skromnoj farmi bez osiguranja, službenih mercedesa i audija, a cijelu plaću daje sirotinji, ili Christinom Kirchner iz Argentine koja je šutnula multinacionalne krvopije iz zemlje, mogao bi nam se dogoditi temeljiti zaokret. Čovjek je mlad, još prati, promatra, evoluira, tko zna kud bi se mogao preokrenuti.Recimo, da po povratku iz Brazila, a nakon razgovora sa svim tim živopisnim ljudima, a po uzoru na njih, proglasi nacionalizaciju u ovih dvadesetak godina privatiziranih resursa, sigurno bi dobio sljedeće izbore. Kakav Karamarko i njegove budnice i davorije. Dobro, ne mora tako drastično, ali opet ne može ni mlako, ipak treba nekome zabiti prst u oko da pokažeš tko si, da imaš, što bi tamo rekli, cohones.Može to biti putovanje života, Zorane.Antun Masle