Nekom kraj dana, netko tek počinje rad

Utorak večer unutar povijesne jezgre Grada je tek jedna sasvim obična noć u užurbanoj gradskoj vrevi. A na izmaku tog dana, dok se u vrelini noći pojedini prodavači suvenira zatvaraju butigu skupljajući sve artikle u utrobu svog polubrod- štanda i spremaju se poći svojim putem, a drugi se spremaju tek započeti novu životnu epizodu. Ispred hard jazz- caffea "Trubadur" i razvikane "Cele" na Stradunu glazbenici su klasičnim instrumentima stvarali ozračje opuštenog mediteranskog raspoloženja, dok su u obližnjoj "La Bodegi" i nešto udaljenijem caffeu "Micro" DJ-evi to isto činili uz pomoć digitalnih nosača zvuka.Istodobno je dio mladih turista spas od noćne vreline pronašao na rivi Velikog mula, a slučajni prolaznici između ulice Ilije Sarake i Katedrale poluglasno su se pitali što je ta ulica skrivila te što se treba dogoditi da gradske vlasti natjeraju komunalne redare kako bi konačno prostor iza Katedrale pretvorili u nešto dolično drevnom kamenom Gradu. Ili, ako već neće oni što to ne učinim svemoćna a sada neobjašnjivo tiha crkva da se izgledom upristoji i taj dio grada kojeg, premda velik tek 20-ak metara, neki strani turisti izbjegavaju kao da je Bronx u New Yorku. Jer, u toj omalenoj ulici se doista ne osjeća ni najtiši otkucaj reklame "srca od umjetnosti" osim otužni zadah kiča, kiseli vonj smeća iz kontejnera i doživljava pravi vizualni šok od prizora brojnih loše sklepanih štandova na koje su vlasnici nabacali poluslomljene drvene i PVC-stolice svih stilova suvremenog doba.Ako ste zaključili da novinar opisuje samo ono što je u krugu 100-tinjak metara, pogodili ste: u istom je radijusu i Držićeva poljana gdje su, kratko prije ponoći, glumci festivalskog dramskog ansambla predvođeni Krešimirom Dolenčićem započinju prvu javnu probu još jedne ovoljetne premijere, Držićevog "Dunda Maroja". Probu je gotovo idealno i nekako u svom stilu "najavio" Branimir Vidić Flika, dijelom snervan njemu neveselom činjenicom da mu je neki golub u preplašenom noćnom preletu trga stiješnjenog između Katedrale, Kneževa dvora i galerije "Dulčić- Masle- Pulitika" ispustio probavni projektil na bijelu košulju i hlače. Iako puk olako tvrdi da ptičji izmet predstavlja sreću, poznati glumac nije baš bio sretan. No, raspoloženje mu se ubrzo popravilo uz srdačni i šeretski razgovor s kolegama Franom Maškovićem, Doris Šarić Kukuljica, Borkom Perićem, Đorđem Kukuljicom, Nikšom Kušeljom, Marom i Pericom Martinović te Nikšom Butijerom koji je uporno razgovarao i na mobitel tko zna što dogovarao. Neobično veliki ansambl upotpunjavaju i amateri glumačke družine "Kolarin", što je mnogim Dubrovčanima dodatni motiv da se pogleda predstava ne samo srednjovjekovne nego svevremene tematike a za koju redatelj i ravnatelj dramskog programa, šapuće se, priprema i neke neobične suvremene intervencije i iznenađenja.Ukratko, sve navedeno samo je par sekvenci jedne jedine epizode obične srpanjske večeri anno domini 2014,...koju će netko pamtiti po toj običnosti a netko po munji što je sijevnula u trenutku kad su se im se pogledi susreli s očima neke drage osobe koju (pre)dugo nisu vidjeli. A ipak, mislili su na njega ili nju mnogo češće nego je to uobičajeno i rekli bi dežurni cinici: više nego je... normalno...A po čemu ćete vi pamtiti ovu večer ?!napisao i snimio: Ahmet KALAJDŽIĆ