Gdje ste ljetovali ove godine? – pita tamnoputi poštar Marvin svog susjeda Billa, montažera lijevih prednjih vrata Taurusa u Fordovoj tvornici u Detroitu. – Ove godine išli smo u Europu, u Italiju. Par dana Rima i Firenze, a onda po talijanskoj obali. Pula, Medulin, Split… Čitava ta prekrasna obala odiše poviješću, sve je u znaku Rimskog carstva. Cezar, Dioklecijan, Vespazijan, legionari, borbe gladijatora… Ma predivno. Morate doći kod nas na večeru da vam pokažemo fotografije i pogledate video s našeg ljetovanja u Italiji – zadovoljno mu odgovori Bill, prosječni Amerikanac, uvjeren da je čitav svoj godišnji odmor s obitelji proveo samo u Italiji. A Hrvatska? Aaaa, to je valjda ona prekrasna talijanska pokrajina u kojoj turistima prikazuju predstave sa Cezarom, Dioklecijanom i drugim rimskim carevima. Šalu na stranu, no uz toliku ekspanziju jeftinih turističkih happeninga od istarskog Umaga do neretvanskog Vida na kraju ćemo sami sebe uvjeriti da smo Rimljani. A kamoli ne prosječne američke turiste. Naravno, činjenica je da su se naši prostori nekada davno nalazili u sastavu Rimskog carstva, da su na našoj obali svoje ljetne rezidencije imali njihovi carevi, da su gradili arene, palače i hramove. Činjenica je da je Rimsko carstvo dio naše povijesti. Toga se ne treba sramiti, od toga ne treba bježati. To svakako treba iskoristiti u turizmu.Ali sve, pa i to mora imati mjeru. Jer galopirajuća moda da svaki seoski dernek uveliča kakav rimski car, da se pred turistima kitimo njegovim orgijama, postala je smiješna. Ali i zabrinjavajuća. Jer po čemu će turisti pamtiti Hrvatsku? Po Cezaru i Dioklecijanu. Zato je na našoj obali i sve manje talijanskih turista. Cezara i Dioklecijana imaju i doma. Još najbolje da plaćaju ljetovanje na kojem će ih opsjedati njihovi carevi. Kao da se nisu makli s kućnog praga. To je isto kao da vi odete ljetovati u Indiju, a oni vam zaplešu Linđo. Jer tu su u povijesti bile trgovačke postaje Dubrovačke Republike. A gdje je prvi hrvatski kralj Tomislav, gdje je Nikola Šubić Zrinski? Gdje su Frankopani, sinjski alkari i njihovi momci, gdje su senjski uskoci ili omiški gusari? Gdje je u toj priči Hrvatska? Zašto primjerice u Ivoševcima kod Kistanja turistima ne prikažemo sinjsku bitku protiv Turaka iz 1715. godine. Eto prilike za alkare, arambaše i njihove momke. Da svoju čoju pokažu i nakon Sinjske alke. Kada već ne mogu igrati nogomet u svome Sinju nego umjesto njih krznenu loptu naganjaju Rimljani i Delamti. Nego se među arheološkim ostacima rimskog logora Burnum valjaju gladijatori kako bi zabavili cara Vespazijana kojeg glavom i bradom glumi Zuhra.Zašto nam se tuđa povijest čini atraktivnija od naše? U Šćitarjevu kod Velike Gorice na Dionizijskim svečanostima za 15 kuna može se poslušati rimska glazba. Što nedostaje pjesmama turopoljskog kraja? Zašto se sramimo imotske gange ili sinjske rere? Može li se knez Domagoj više puta pojaviti na Neretvi osim na Maratonu lađa? To je naša povijest koju bi turisti, budite uvjereni, željeli prije vidjeti nego li kakvu kopiju predstave koju su zasigurno već vidjeli u rimskom Koloseumu. Od stoljeća sedmog do danas, u čitavoj našoj prebogatoj povijesti, nama Hrvatima je izgleda najnapetije rimsko doba. Ave, Cezare.Anton Hauswitschka