Odgađao sam koliko god sam duže mogao. Ignorirao molbe i zahtjeve, nadajući se, ako ne obraćam pozornost na to, da će jednostavno nestati, ali naravno nije. ''Uzela sam nekoliko slobodnih dana kako bih sama to uradila'', rekla je moja žena, vjerojatno znajući da će me njena ''pozitiva'' posramiti i natjerati u akciju. Nepotrebno je reći da je upalilo. S uzdahom poraza, ''naravno da ću pomoći; da, vrijeme je da to obavimo'', pokušavao sam zvučati nepobijeđen. Nije da to ne volim, kad krenem baš to volim raditi, jednostavno se radi o tome da oduzima puno vremena. O čemu govorim.....o pituravanju. Ali ne o onakvom kako je Michelangelo radio na svodu Sikstinske kapele nego onom koji uključuje nekoliko kilograma Jupola i valjak. Da me je papa Julije II unajmio za oslikavanje svoda rimske kapele onda bi ga dočekalo predivno i jednostavno bijelo nebo. Jedan od mojih bivših šefova u Engleskoj imao je jednu uzrečicu koju je redovito ponavljao; zapravo je imao samo četiri uzrečice koje je ponavljao iznova i iznova kao da ih nikad prije nismo čuli. Jedna koja mi je ostala u pamćenju bila je ''sedam P''. Prevođenjem na hrvatski gubi se tih sedam P, ali nema veze. Ono što je moj šef običavao govoriti je – ''pravilno planiranje i prezentacija spriječit će pišljivo slabu izvedbu''. Priprema za nanošenje boje trajala je duže od samog nanošenja ili pituravanja. Mislim da smo više novca potrošili na najlone i ljepljivu traku negoli na prokletu boju.„Neka ima“ Oh, kako se kupovina boje danas razlikuje od onog vremena kad sam prvi put došao ovdje. Sjećam se vremena kad je postojala samo jedna boja, bijela! Jedini način da je promijenite je kupnja male bočice boje koju ulijete u bijelu boju i promiješate je rukom. Bilo je gotovo nemoguće istu nijansu dobiti dva puta, a ruka vam je na kraju uvijek bila napola bijela. U današnje vrijeme to izgleda kao da boju kupujete u NASI. Milijardu nijansi, elektronički sustavi i nešto što izgleda kao pokvarena perilica, sve se to koristi za dobijanje obojane juhe. Više smo vremena proveli tražeći nijansu koja nam se sviđa nego što smo pituravali. Trebali smo znati da ima toliko puno prokletih nijansi! Mogao bih se okladiti da samo bijela boja još uvijek postoji u Sjevernoj Koreji. Kistovi, valjci, posudice, mrežice, trake, najloni, teleskopske drške.....izašli smo iz dućana kao da smo krenuli obojati Golden Gate Bridge. U mnogim situacijama moja žena se drži pristupa ''neka ima''. Kad nam prijatelji ili obitelj dolazi na večeru, ona skuha toliko hrane da je prepuna Libertasova 'šestica'' ne bi mogla pojesti, ''neka ima''. Upravo je taj pristup značio da je prodavač u dućanu morao pronaći neka posebna kolica kojima smo prenijeli tonu boje do našeg auta, ali ''neka ima''. Konačno smo počeli s pituravanjem i to prvo od naše spavaće sobe, a ja sam se odmah sjetio reklame koju sam prije nekoliko dana vidio na televiziji. Bila je to jedna od onih reklama Top Shopa koja traje dulje od nekog holivudskog filmskog hita. ''S ovim valjkom možete obojati strop bez kapanja po podu'', govorio je neki dosadni čovjek koji je žustro prezentirao proizvod naziva nešto poput magični valjak. Svaki put kad vidim tu reklamu promislim kako bih trebao kupiti jedan takav, ali eto, svaki put kad pituravam strop, nemam ga.Rim nije sagrađen preko noćiUronio sam valjak u boju, podigao ga, naciljao strop i eto ga, izgledao sam kao da sam zaronio glavom u kantu boje. Možda bih trebao napraviti svoju reklamu, ''s ovim valjkom možete obojati vaše stropove i podove istovremeno''. Palo mi je na pamet baciti valjak i jednostavno protrljati strop glavom; to ne bi Michelangela učinilo ponosnim, ali bi možda Picassu izmamilo osmijeh na lice. Nakon nekoliko minuta bio sam skoro potpuno bijel, oprostite, ne bijel nego u nijansi br.01SG4, štogod to značilo. Da sam u Sjevernoj Koreji, bio bih čisto bijele boje! ''Što misliš, možemo li opiturati cijelu kuću u tri dana?'', upitala je moja žena. Osim onog njenog ''neka ima'' također je vrlo dobro poznata po nedostatku strpljivosti. Rim nije sagrađen preko noći, ali da je ona bila voditelj projekta bio bi sagrađen do kraja tjedna. Postojao je samo jedan način za završetak posla u tri dana i to ako bismo uspjeli pronaći kantu veću od kuće u koju bismo uronili cijelu kuću! ''Vidjet ćemo kako nam ide'', bio je moj diplomatski odgovor. Početna navala adrenalina i entuzijazma ubrzo je popustila, a valjak....pa valjak je ''valjao'' puževom brzinom. Ne moram ni reći da nam je kuća još uvijek napola opiturana.