Je li tako moralo biti?

Antifašizam se prepušta zaboravu,poruka je s nedavno održanog okruglog stola u Korčuli na kojemu su govorili Dragan Markovina i Dražen Lalić,u sklopu obilježavanja 70 godina oslobođenja otoka Korčule od fašizma,kada se čulo da vijenci i cvijeće nisu štovanje žrtava fašizma, nego prepoznavanje mjesta koja zaslužuju sjećanje. A to sjećanje objavljuje u svojoj knjizi Ante Tomelić,dijete Osobjave na poluotoku Pelješcu,sada iseljenik,umirovljenik u Sydneyu u Australiji.Knjiga na 320 stranica pod naslovom: "Our Journeys" The Tomelic Family Story ("Naši puti" Priča o obitelji Tomelić)je priča autora knjige koji je nastojao ostaviti unucima porijeklo i život obitelji,gdje je jedno poglavlje posvećeno povijesti poluotka Pelješca i Dubrovačke regije. Umjesto razgovora,monolog,emocije i nostalgija za rodnim krajem su nas prepustili njegovoj ispovijedi,jer Ante ima 71 godinu života,koliko i rodna Osobjava koja je 23. listopada 1943.spaljena do temelja,nakon invazije okupatorske vojske,kada je strijeljano 35 osoba, pretežno muškaraca, ali među njima bilo je žena i djece,kaže Ante Tomelić.Nakon toga uz iseljavanja Osobjava se nikad više nije potpuno oporavila i danas broji jedva 30 stanovnika. Mnoge kuće ostale su u ruševinama, a većina onih koje su bile popravljene su opustjele.Nije opustjelo pitanje “Jeli tako moralo biti”? na koje Ante traži odgovor cijeloga života.Događaji koji su se zbili 23. i 24. listopada 1943. na Pelješcu bili su sudbonosni i za one koji su preživjeli.Iz pogleda u djetinjstvo ovo bi bio kratki opis događaja: Brod iz Ploča pun Njemaca približavao se je Osobjavi i Crkvicama. Otac mi je tog jutra bio sa družinom na ribanju,s dvojicom partnera iz Trpnja imao je za ono vrijeme moderne mreže i opremu za lov na plavu ribu, kojom su snabdjevali Tvornicu sardina u Trpnju, ali su bili obavezni nositi ribu i u "šumu" za partizane. Grupica partizana koja je bila na straži u vali Osobjavi, vidjevši da se brod s Njemcima približava, zapucala je iz mitraljeza, navodno ranila nekoliko njemačkih vojnika i pobjegla u Rotu (brdo iznad Osobjave). Njemci su počeli paliti kuće,u ognju izgorilo i dvoje djece. Nastavlajući paljenje kuća sve do vrha sela u zaseoku Vekovići, odvodili su sve odrasle muškarce, a žene i djecu su odvajali i svrstavali u grupe. Ja sam s materom i sestrom bio na Glavici sv. Martina,gdje smo kao taoci gledali cijelo selo u dimu i bili svjedoci barbarizma, koji nije poštedio ni Kapelicu sv. Ivana. Crkvica Gospe od Zdravlja odolila je barbarskom ognju, iako je bila potpaljena. Dok je Osobjava gorjela, s Glavice Sv. Martina čuli smo pucnjavu, žene su plakale, ja kao dijete, nisam bio u stanju shvatiti grozotu situacije sve do predvečer kad smo bili pušteni iz zatočeništva.Vidio sam mrtvih tijela među kojima je bio i moj otac. 35 osoba iz Osobjave(pretežno muškarci)pogubljeno je na tri mjesta toga dana. Koliko je taj barbarski čin poremetio život i zaokrenuo sudbinu jednog nevinog sela, koje se je tek agrarnom odlukom iz 1932, dakle samo destak godina ranije, oslobodilo iz kmetstva i počelo živjeti u miru, dostojanstvu i na svome.Većina kuća, kao i moja rodna bile su spaljene.Neopisive muke preživjelih, uglavnom žena, bile su ne manje grozne. Žene su na skalama (za branje maslina) nosile pobijene muškarce i same ih morale pokopavati.A poslije! Zamislite majku udovicu s dvoje siročadi i spaljenom kućom, kojoj su mali zoganj i 6 ovaca u štalici bilo sve što je ostalo. Nijemci dolaze iz Janjine (s tumačem) i daju nož mojoj materi da zakolje ovcu jer im treba meso za hranu, a ona nikad nije zaklala ni kokoš. Pozlilo joj je, ja i sestra uplakani pokušavamo je vratiti svijesti, a Njemci s dvije žive ovce odlaze u pravcu Janjine. Mladu kobilu koju smo imali,bili su nam oduzeli partizani i nikad nam nije bila vraćena iako je preživjela rat i znali smo gdje je. Nismo imali šanse, jer pravda se je još tada krojila na sastancima mjesnih odbora, komiteta itd. Nikome od peljeških civila koje su partizani „likvidirali“ ne spominju se imena niti da im se je sudilo. Stoga, u spomen na nevine i zaboravljene žrtve i stradanja Osobjavaca, želja mi je dati i svoja istraživanja,prisjeća se Ante Tomelić. Kad kažem da su partizani pravili ogromne greške i znajući da na koncu, kao i u svim ratovima pojedinačne krivice moraju izaći na vidjelo, to ne znači da sam ja u bilo kojem smislu protiv antifašističke borbe. NOB je bila dio otpora naprednih snaga cijelog svijeta u cilju sloma fašističke alijanse. Ali zbog bezumlja i brzopletosti milijuni života bili su nepotrebno žrtvovani na obje strane fronte.U globalnom osvrtu,sve je to Ante u svojoj knjizi memoara rezimirao.Pokazuje podatke iz knjige Joška Radice pod naslovom: "Sve naše Dakse",gdje povjesničar arhivskom građom nastoji objelodaniti drugu stranu medalje o tragičnim zbivanjima u Dubrovniku i okolici tokom II svj. rata. Od travnja 1941. do kraja 1974. godine na širem dubrovačkom području jugokomunisti su ubili 314 osoba,45 osoba samo na Pelješcu. U knjizi Joška Radice našao sam i nekoliko zanimljivih detalja koje sam bio u stanju povezati s mojim sjećanjima na osobjavske žrtve. Ako bi pokušali anlizirati što je to uzrokovalo ovakove odnose i ne-toleranciju među ljudima istog podneblja, neizbježno je primjetiti da je indoktrinacija stanovništva, bilo od strane ustaškog pokreta ili boljševizma stvarala, svaka u svome stilu, pretpostavke za osobnu korist i različite ideale. Ideali malih ljudi, među koje bi želio svrstati i neke koji su zaslužili titule narodnih heroja završili su, ili pod zemljom, ili dubokim razočaranjem.Napisane su stotine knjiga i stotine tisuća stranica propagande, kojima je bio cilj indoktrinacija stanovništva, nabacivanje krivice na hrvatskog čovjeka, te uveličavanje zločina i broja žrtava. To je, pored drugih stvari, ponovno dovelo do nepovjerenja i nepodnošljivosti u jugoslavenskoj zajednici.Ja sam ipak optimist i vjerujem da riječ može biti moćnija od svakog oružja, samo problem je u tome što ljudi sporo shvaćaju da smo na ovaj naš svijet došli bez odjeće, obuće i bez novca i da ćemo ga bez novca i svega bogatstva sigurno i napustiti. Kad ipak nešto naučimo iz povijesti života, obično je kasno. Povijest ipak ostaje, i bez obzira na sve pokušaje i napore da se krivotvori, ona neumoljivo stoji na raspolaganju kao učiteljica života i svijedok istine svakome tko želi u nju zaviriti,poručuje Ante Tomelić,ponovno tužnim sjećanjem na djetinjsto nakon uništenja njegovog sela. Preživljavali smo samo od milostinje i onog što se je našlo na zemlji. Kad je fašizam doživio svoj neminovni slom i došlo oslobođenje, trebalo je davati vunu, meso, ulje i sve što se je kod seljaka moglo naći: "na ujam" za narodne potrebe, a tko je bio potrebniji od Osobjavaca? Moja sestra bila je, nakon što se je škola u Osobjavi zatvorila 1947.g. zbog malog broja djece, smještena u "Internat" (sirotinjski dom) u Korčuli, a mene mati nije htjela pustiti od sebe. Bila je prestrašena i nesigurna. Vodila me je u polje, imao sam svoju malu motiku i kao devetogodišnjak pomagao joj sijat pšenicu. Sa dva razreda osnovne škole i propuštenom godinom, kod svojte, i po tuđim kućama: od Opuzena, Vele Luke i Korčule odvijao se je moj život u siromaštvu, čežnji i nadi za toplinom obiteljskog doma. Uspio sam završiti osmogodišnju školu u Veloj Luci, industrijsku i zanat u Korčuli, radio sam neko vrijeme u brodogradilištu, zatim u Autobusnom poduzeću u Korčuli, životareći s mladom obitelji. Nisam bio oportunist i nisam nikada pomišljao žrtvovati svoje principe za neke povlastice, koje je donosilo članstvo u SK.Godine 1972. iselio sam u Australiju, žena i dvoje djece pridružili su mi se 1973. Sada sam u mirovini i još se često pitam: jeli sve tako moralo biti? U mojim poznim godinama ja sam zahvalan Bogu za sretnu i složnu obitelj, u tri kućanstva, i zdravim podmlatdkom, zadovoljan sam, ali traume iz djetinjstva su još uvijek prisutne. Vrijeme ih nije izliječilo. Za Antu Tomelića biti iseljenik u Australiji znači da između starog i novog života, razlike počnu iščezavati.Kada postanete iseljenik ili ste izgubili ili ste na putu da izgubite mnogo toga: svoju zemlju, svoj jezik, svoju kulturu, svoje prijatelje. Međutim, i dobijete mnogo toga: novu zemlju, nove spoznaje, novo iskustvo, a možda i nove prijatelje. Zbog napetosti između izgubljenog i dobijenog – ili između minusa i plusa na vašem životnom računu–imate osjećaj kao da živite dva života, jedan koji ste ostavili iza sebe, i drugi koji trenutno živite. Niste u potpunosti napustili stari život, niti ste u potpunosti prihvatili novi.A moj život traje,a poginulih u Osobjavi traje na spomen ploči.Tekst: Nikola PerićFoto: Nikola Perić & Ante Tomelić