Sramoćenje se ubuduće neće smatrati kaznenim djelom ako je počinjeno u javnom interesu. A što je javni interes, poručio je u četvrtak predstavljajući u Saboru izmjene Kaznenog zakona ministar pravosuđa Orsat Miljenić, utvrdit će sud. Naglasivši pritom kako moramo imati apsolutno povjerenje u sud. Drugog rješenja, kaže, tu nema. Iako se kažnjavanje sramoćenja apriori veže uz medije i novinare, Kazneni zakon odnosi se na sve građane, pa nas to može dovesti u apsurdne situacije.Recimo u kafiću, u veselom društvu prijatelj prijatelju u šali dobaci kako ima malog piša. Ujutro, trijezan, ovaj zaključi kako ga je javno osramotio u javnosti. Pred društvom i drugim gostima koji su to čuli pa ga tuži. Sudac može vještačenjem utvrditi da ima malog piša, da je rekao istinu i samo istinu, ali to, zaključit će, nikako nije javni interes. I rebne ga sa desetak i više tisuća kuna. Izvući se može samo čudom. Recimo, ako je njegov uvrijeđeni prijatelj glumio zadovoljnog pacijenta u reklami nekog estetskog kirurga koji nudi i zahvate povećanje duljine i promjera piša. Pa se utvrdi da mu je pišo mali, a da operacije nije ni vidio. Samo je glumio da mu je velik. I da je zato jako sretan. Onda je to javni interes. Onda je njegov prijatelj, a ne on u nevolji. Natovarit će mu kazneno djelo obmane. No, iako zdrava seljačka logika tako nalaže, kao sve drugo u našoj lijepoj Hrvatskoj, to ne mora biti baš tako. Pišo će svakako i neosporno ostati mali, ali to, iako nije glumio u reklami ipak može biti javni interes. Ako tako odluči sudac. Iako je 'no name', anonimac, niko i ništa, običan smrtnik za kojeg uz mamu i tatu, te vječno namrštenog prvog susjeda zna još sedmoro ljudi. Sudac možda zaključi da je znatiželja susjeda i tih sedmoro javni interes. S obzirom na naše pravosuđe u kojem se dogodilo da je sudac zaključio kako je guranje prsta u nečiju guzicu jednako rukovanju, ništa nas ne bi trebalo čuditi.Jer što je zapravo javni interes? Definicija ne postoji. Postoje tek mnoga tumačenja. Javni interes, definiciji se do sada najviše približio u ekonomiji. No, ni tu nije u potpunosti definiran. Najbolji su primjer pekari. Kada peku kruh to je javni interes, no istovremeno i privatni. A kako će se tek naši suci ravnati kada pred njih dođe slučaj sramoćenja kroz medije? Čak ni Amerikanci, koji su izuzetno osjetljivi na privatnost i jako skloni tužakanju, nemaju precizno definiran javni interes. Stoga možemo očekivati da će se ponoviti slučajevi poput prvog sudskog epiloga sramoćenja, onog novinarke Jutarnjeg lista Slavice Lukić koja je prema obrazloženju suda iz 'nepoznatog ali očito neopravdanog razloga' istraživala poslovne odnose jedne privatne poliklinike i javne institucije HZZO pa je kažnjena sa 26 tisuća kuna. Upravo zato ne spominjem o kojoj se poliklinici radi. Da i ja ne platim 26 tisuća kuna jer ih spominjanjem sramotim. No, zbog povjerenja ministra Miljenića u sud, neće samo novinari ubuduće imati flaster na ustima. Svi oni koju su, primjerice, znali pozdravljati sa 'majmune, kretenu…..', ili se šalili na račun malog piša, koliko god to za njih bilo smiješno, a za druge neukusno, morat će se ubuduće suzdržati. Umjesto toga bolje im se rukovati. Jer za guranje prsta u guzicu postoji definicija.Anton Hauswitschka