Dubrovački sinovi slobode

Zajedno su prešli preko dva i pol milijuna kilometara. Ime Dubrovnika pronijeli su cijelom Europom, od njezina krajnjeg sjevera, norveškog Nort Capea do krajnjeg juga, turskog Istanbula. Zajedno se vesele, zajedno tuguju. I zajedno pomažu drugima. Oni su dubrovački bikeri, članovi Moto kluba Libertas Riders koji ovu godinu slavi 15. rođendan. Mi smo poput jedne velike obitelji, kazat će ovi poklonici motora, s kojima smo pričali nakon njihova tradicionalnog 'Dubrovnik Bikers Weekenda' koji su i ove godine u suradnji sa Valamarovim hotelijerima i uz pomoć Grada Dubrovnika i Dubrovačko-neretvanske županije organizirali u autokampu Solitudo na Babin kuku. Kao i svaki njihov moto susret i ovaj je imao humanitarni karakter. Prihod od ulaznica donirat će udruzi Dva skalina.Među prvim u HrvatskojKao jedan od prvih moto klubova u Hrvatskoj osnovali su se 1999. godine, a prvi predsjednik kluba bio je Željko Vuković-Vuk. Moto scena koliko možda nekome izgledala anarhična, pojašnjavaju, ima izuzetno stroga pravila. Klubovi se dijele na opuštenije MK i nešto strože ustrojene MC klubove, a Libertas Ridersi na svojim leđima, kažu, ponosno su nosili obje oznake. No zbog brojnih obveza koje nosi status MC kluba, 2006. godine odlučuju da se vrate na svoj početak, na MK klub u kojem su, ističu svi jednaki, a prvi među njima je Srđan Klaić kojeg Libertasi u šali zovu 'Voljeni' asocirajući na 'Voljenog vođu', sjevernokorejskog diktatora Kim Jong Ila. Zato se i u razgovoru s nama nitko od njih ne želi isticati. Danas klub ima 28 članova, no rijetki su trenutci kada su baš svi na okupu. Tako je bilo i ovaj put, kada na zajedničko fotografiranje zbog poslovnih obveza i udaljenosti nije moglo doći pola članova. Naime, boje Liberatsa nose pomorci, turistički djelatnici, informatički programeri, brokeri, ugostitelji, poduzetnici, profesionalni vozači, brodograditelji, novinari, a osim u Dubrovniku, klub ima članove i u Puli, Poreču te Samoboru. Najstarijem, Anti Beusu 'tek' je sedamdeset i koja. U bilo koji moto klub, pa tako i u Libertas Riders nije lako uči. Možete, kažu nam, cijeli život voziti motor, no u klub ne možete tek tako. Punopravan član koji ima pravo nositi kožni prsluk sa grbom kluba postaje se nakon stažiranja. Da ostali članovi vide je li se uklopio u društvo, i jeli spreman 'bratu', kako se bikeri oslovljavaju, priskočiti u pomoć. To je, kažu, najvažnije. Zato ne čudi da u klubu u kojem politici nema mjesta, jedan do drugog voze Torcidaši i Bed Blue Boysi.Velika obiteljU svome omiljenom kafiću, Biker's caffeu čije zidove krase brojne zahvalnice drugih moto klubova, kažu nam kako članstvo u moto klubu nije hobi, niti kakva aktivnost u slobodno vrijeme. To je doista način života u koji su uključene i njihove obitelji. Svi su jako dobri prijatelji, djeca im se druže, zajedno odlaze na zimovanja, jedni drugima pohode vjenčanja, krstitke. Zajedno slave rođendane, dočekuju Nove godine. Zajedno se svake godine prisjećaju članova koji više nisu s njima. Frana Pašete, Davora Stahora, Pava Budrovića i Vinka Maržića. Oni su im kažu, na posebnom mjestu u srcima. Gradske bikere u Dubrovniku malo tko ne zna. Ako po ničemu onda po Moto mrazovima, kada tradicionalno svake godine na Stjepan dan odjeveni u djedice na motorima stignu na Stradun i najmlađe počaste slatkišima. No iako to ne vole previše spominjati, sugrađani ih znaju i po humanitarnim akcijama. Pomogli su mnogima, a posebno su osjetljivi oboljelu djecu. - U nas vam nema velike priče. Skupimo se i svatko da prilog. Koliko može. Sve bude gotovo za deset minuta. Ako pak trebaju značajnija sredstva, organiziramo roštilj i pozovemo sve motoriste iz grada i okolice. Ili jednostavno odemo na Stradun. Kada vide da smo tu kako bi nekome pomogli, ljudi bez problema daju priloge. Pa čak i turisti – pojašnjavaju nam Libertasi procjenjujući kako su u posljednjih 15 godina donirali oko 100.000 kuna u humanitarne svrhe. Nije puno, ističu, ali nije ni malo za ekipu koja drugima pomaže prije svega iz vlastita džepa.BeskućniciIako su se nadali su se da će za 15. rođendan napokon dobiti klupske prostorije i dalje su beskućnici. A vjerojatno jedinoj dubrovačkoj udruzi koja tolike godine od Grada nije dobila prostorije, ne treba nikakav luksuz. Dovoljna im je kakva stara hala ili veća garaža izvan centra grada. Sve drugo, poručuju, napravit će sami.