''Jeste li za posjet Konavlima, pijuckanje vina i vožnju vlakićem?'' bilo je pitanje. Da, da i da....stvarno glupo pitanje. Kao da pitate papu jeli katolik. ''Evo o čemu se radi'' nastavio je glasić, ''Organiziramo poludnevne izlete u Konavle svakog tjedna i htjeli bismo da se pridružite jednoj grupi turista na ovotjednom izletu''. U redu, razumio sam onaj dio izleta koji se odnosi na vino, ali nisam znao da postoji željeznički sustav u Konavlima koji je u funkciji, jedino ako nisu aktivirali starog Ćira! Kad sam o tome promislio, shvatio sam bi to moglo biti vrlo lijepo, parna lokomotiva kroz konavoski krajolik.....puste želje. U sunčano popodne te srijede moji roditelji i ja smo se spremili, ušli u auto te krenuli prema konavoskim brdima. Kad smo stigli do prvog vinograda, vidjeli smo ''vlakić''. Uopće ne moram ni reći da to nije pravi vlakić nego traktor koji vuče nekoliko kola. Riječima ne mogu dočarati, ali bilo je prilično dražesno. Stigao je autobus i iskrcao svoje putnike. Mislim da je ovo bio prvi pravi izlet na kojem sam bio u Dubrovniku...ikad. Turisti su se odgegali do vinograda te je započela prezentacija. Vino i razgovor su tekli, turisti su u početku izgledali pomalo nervozno, ali ubrzo tj.nakon čaše vina, opustili su se i počeli razgovarati. Sjećam se reklame Hrvatske turističke zajednice od prije nekoliko godina koja je spominjala ljude kao ključ uspješnog turizma. Bili su u pravu!Ćiro u vinograduNaš vodič je bio jedan od najboljih, on je bio taj zbog kojega je cijeli dan tekao kako treba i to je obavio jako dobro. A kako je dan odmicao to je bilo sve jasnije i jasnije. ''Ljudi su ovdje jako ljubazni, to je jedan od glavnih razloga zašto bismo se voljeli vratiti'', rekao je par iz Škotske, gosti koje sam pozdravio s toplim britanskim stiskom ruke zajedničkog prijateljstva. Svjedočio sam životu koji se odvijao na prvoj crti turizma i činilo mi se da sve ide baš kako treba. Popeli smo se na našeg Ćira i krenuli, jedno je sigurno, nećemo dobiti kaznu za prebrzu vožnju! Došli smo do sljedećeg vinograda, čekalo nas je još jedno kušanje najboljeg konavoskog alkoholnog soka od grožđa te još prvoklasne gostoljubivosti. Vino je imalo čaroban utjecaj na ljude jer im je razvezalo jezike, tako da sam se ubrzo našao u grupi srednjovječnih britanskih turista koji su mi počeli postavljati na desetine pitanja. ''Da, treba vam putovnica ako želite ići u Crnu Goru'' – ''Ne, ne možete plaćati eurima u Dubrovniku'' – ''Da, ovo je bila Jugoslavija'' – ''Ne, jedan od onih otoka u daljini nije Malta'' – ''Da, ovo vino je jako dobro''. Baš sam se dobro zabavljao na prvoj crti. Sljedeći vinograd je bio još bolji, ne samo da je vino bilo dobro nego i hrana, prava hrana. ''Želimo gostima pokazati našu pravu domaću seosku hranu'', rekao je krupan i prilično veseo vlasnik vinograda. Njegova žena je donijela ovale pune pancete, tvrdokuhanih jaja, ogromnog luka, zelenih paprika, maslina i velikih kriški kruha. Kad smo ušli u vinograd primjetio sam nekoliko stabala jabuka punih plodova. ''Berete li one jabuke za prodaju?'' upitao sam. ''Imam pravi problem jer ne mogu naći ljude koji bi to radili'', rekao je čovjek u mirovini. ''To je težak posao; treba ih ubrati, odnijeti na pjacu i prodati....sjećam se vremena kad sam bio mlad.....'', pogledao je u daljinu ne završivši rečenicu. ''Ne mogu čak ni za stoku iskoristiti stare jabuke koje otpadnu sa stabla jer ništa ne ostane'', tužno je zaključio.Crno i bijelo, slatko i kiseloNego vratimo se na Ćira i još jedan lokalni vinograd. Crno i bijelo, slatko i kiselo, sve smo isprobali, zapravo ja nisam jer sam bio određen za vozača. Moji su se roditelji, koji inače baš i ne piju alkohol, pomalo kiselili....kiselili u vinu! Nasreću je taj učinak kiselosti vina odvraćao pozornost mojih roditelja i većine grupe od invazije komaraca kamikaza. Ova 'tigrasta' stvorenja bila su velika poput šišmiša...lijevo....desno.....napadali su iz svih kuteva i grizli poput aligatora. Nasmijao sam se kad sam vidio turiste kako češkaju nogu od nogu ili svoje podlaktice s remenima od satova. Pomalo sam ih žalio jer su njihovi bljedunjavi udovi sa svijetlim crvenim točkicama sada izgledali kao da su prekriveni malim zastavicama Japana. Baš zgodno, japanske zastavice koje dolaze od komaraca kamikaza. Stigli smo i do posljednjeg vinograda i spektakularne dubrovačke malvasije gdje nas je čekala još jedna besprijekorna usluga. Napravio sam bilješku za sebe: slijedeći put kad budeš išao na vinsku turu ostavi prokleti auto doma!