Dubravica Vlahušiću: Gradite kule bjelokosne, a mi ni vodu nemamo

Dubravica, posljednje selo koje pripada Gradu Dubrovniku, ujedno je i posljednja rupa na svirali gradskih planova. Bez vode, kanalizacije, s jednom autobusnom linijom, 40-tak stanovnika osjeća se zaboravljeno od Boga i naroda.Smjestila se iznad Trstenog, a zbog lokacije i pogleda koji se pruža mogla bi biti jako privlačna turistima, pa je dio stanovnika razmišljao o pokretanju seoskog turizma, no bez osnovnih uvjeta za život, ta ideja je ostala samo neostvarena želja.Stanovnicima Grada teško je zamisliv život bez osiguranog dotoka vode, a Dubravljanima je to svakodnevni problem. Naime, voda se dovozi cisternama po potrebi, a broj im je ograničen – obitelj sa do četiri člana ima pravo na jednu, a sa više članova na dvije cisterne mjesečno. Jedna cisterna ima osam kubika, a plaća se sto kuna. To donekle i funkcionira, ali ljetni mjeseci su posebno teški. Grad subvencionira prijevoz vatrogasaca, a Dubravljani plaćaju vodu.Ljeti po potrebi, u slučaju suša i nedostatka vode, plaćaju privatne cisterne koje koštaju oko 800 kuna. Stanovnici Dubravice za vodu se snalaze kako znaju i umiju, pa se često dogovore sa susjedima (ako su u dobrim odnosima) za razmjenu vode. Pero Stjepović, predsjednik Mjesnog odbora Dubravice, osvrnuo se na probleme koji ih muče.Cijeli tekst pročitajte u novom broju Dubrovačkog vjesnika.