Neko se izražava govorenjem, neko pisanjem, neko gestama, a neko fotkama. Neko prđenjem. Jednostavno ga odvali pa ti vidi. Možda je sam i napušten, možda ga doma ne hebu ni za suhu šljivu. Možda je bolestan u glavu. A možda misli da je cijeli svijet njegov i ko mu što može pa ga odvali samo da se zna ko je tu gazda. Mislim da je takvih najviše u jutarnjem busu iz Mokošice. Naravno, tu i jedan vrlo niski postotak onih koji doma nisu obavili ono što se obično obavlja poslije kafe sikteruše. Ja s tim nemam problema. Obavim sve plotunske paljbe tamo đe je njima i mjesto, uznemirim šire susjedstvo (Mile, Mile, opet pucaju, hebo im ja pas mater četničku!), ali sam poslije mirna. Metaforički rečeno, poslije mogu prđet ludijeh. Od vrsta i podvrsta prdaca izdvojila bih one najpoznatije: Zvonimira i Tihomira. Zvonimir je, kako mu i samo ime govori, vrlo zvučan. Kad ga neko odvali, zatresu se zidovi. Čista desetica Merkalijeve ljestvice. Ali on ima izdajničku karakteristiku. Mislim, kad ga odvališ u društvu, svi znaju da si ti. Toliko nekad zna biti glasan da samo što ne zasvira sirena za opću opasnost, majke mi mile. Od petoro ljudi u ekipi, uvijek ima neko komu je to smiješno. Ko je primitivan i neobrazovan. A to sam najčešće ja. Mislim, je li ga neko odvalio, mene skupljaju po podu od smijeha. Što ću, to je jače od mene. Tumačim ja nešto kad nešto rokne svom snagom. Majke mi mile, zatresu se zidovi. Uskoro krene i specifičan miris. Štipa za oči. Pa pitam: Jesi li ti to, rođače, odvalio golubana? Učenik: Jesam, profesorice, cijelo jato! Neko će ga prijavit đe treba pa će morat ispunit hrpu papira, zvat svjedoke, on će bit kažnjen šibanjem. Tri dana poslije, nastavit će po istom. Ja se odvalim od smijeha zajedno sa svim svjedocima, izventamo prostoriju, neko malo pospe dezodoransa po svima nama pa poslije još gore smrdi.Drugi je Tihomir. E ja bi ga zakonom zabranila. I one koji ga odvaljuju kaznila čupanjem guznih dlačica na živo. Čovječe, odvali ga u tišini, pri tom razgovarajući s tobom, a onda krene smrad. Otpadaju trepavice. Ja dobijem napad astme koju nikad nisam imala. Ono, svi znamo da je to on, jer je on takav, cijeli podmukao, soto kuco, sve radi iza leđa, pa i prđenje, pogotovo prđenje. Misliš da se zacrvenio? Nema teorije. Faca je ledena. Seljačina ko to uopće spomene jer je to ispod ljudskog i svakog drugog dostojanstva. Eto, ja spomenem. I smijem se sama sa sobom držeći štipalicu na nosu. I onda meni bude neugodno. A ne njemu koji je to napravio. E pa želim mu jedan dobar zaheb u životu. Da pomisli da je prdac. I da ga odvali svom snagom. A da to bude hovno na kantunu. Jedina mi je opasnost kad pješačim i slušam dobru mjuzu na slušalice pa se opustim. Toliko da bi ga mogla odvalit u slučaju da mi dođe. Srećom, ne dođe. Uglavnom. U protivnom, zamisli scenu. Ide dama sa slušalicama. Njiše se u hodu jer prati dobar ritam. Slijedi je čopor mladih ljudi koji također nose slušalice. I onda ga ona odvali. Momački. Epski. Aleluja! I oni ga čuju! Kroz slušalice! Treći je Sporadični. E on je vrlo zanimljiv i egzotičan, rekla bi. Naime, pojavljuje se kod nekih ljudi na točno određenim mjestima i u točno određenim trenucima. Da sam psihić, rekla bi da to ima veze s glavom, s onim što misliš o ljudima oko sebe. Puca mi šupak za vas!Maja