Sjeli smo ispred televizije spremni pogledati naš trenutno najdraži tv show Tvoje lice zvuči poznato, kad odjednom šok...užas....što je dovraga ovo! Moram priznati da nisam neki veliki ljubitelj ovih zaglupljujućih reality show-a kao što je svojevremeno npr. bio Big Brother. Tko uopće želi gledati nekoga kako jede svoj doručak, podriguje i sjedi unaokolo pričajući gluposti po cijeli dan. Da želim gledati ljude koji pričaju o svojim zadnjicama, onda bih po cijeli dan gledao Saborsku TV. Kod emisije Zvijezde pjevaju to baš i nije bilo pravo pjevanje, više se tu radilo o zavijanju. Ako zgazite mački na rep, ona će se bolje oglasiti negoli ovi navodni pjevači. Što se tiče Plesa sa zvijezdama, pa ako ste bili na bilo kojem vjenčanju onda ste sigurno vidjeli djedove i očeve s kravatama zavezanim oko glava kako mašu onim pamučnim ubrusima i plešu, pa gdje ima boljeg showa od toga. A Maestro, mislim stvarno.....kod svake emisije sam sažalijevao onaj orkestar. Jako je bolno gledati jedan vrhunski orkestar kojim dirigira netko tko izgleda kao da otresa višak vode sa svojih mokrih ruku. A nemojte da počnem komentirati sve one programe o kulinarstvu; svatko s dvije ruke i jednom glavom sada ima svoju emisiju o kulinarstvu. Ali tv show Tvoje lice zvuči poznato nekako ima sve ono što treba; emisija je dovoljno blesava da je zabavna, tim ljudi zadužen za transformacije uistinu odrađuje svoj posao, a mješavina stranih i hrvatskih pjesama čini emisiju još boljom.Ima nešto montipajtonovskoMora se napomenuti da je ovaj show doživio totalni fijasko u Engleskoj. Koncept emisije je osmislila jedna od većih komercijalnih televizija, mnogi će reći preko noći, te je bila pod velikim udarom kritike. ''Bez pogreške, ovaj show je toliko užasan da mora odmah ići na vrh ljestvice glupavih ljetnih tv show-a'', napisao je jedan kritičar o engleskoj inačici ove emisije. A opet, meni se sviđa. Ima nešto montipajtonovsko u tome kad odrasli muškarci oblače žensku odjeću. Blesavo, ali mi se sviđa. Većinu pjesama sam već čuo, ali u nekim od posljednjih emisija pojavilo ih se nekoliko koje su mi otvorile oči. Nikad nisam razumio popularnost narodne glazbe. Ne, nisam se dobro izrazio. Vidim da se takva vrsta glazbe lako uči i lako se uz nju pjeva, lako se distribuira te se također čini da se svatko može pridružiti. Pritom mislim da ne morate imati ikakvo znanje o pjevanju ili pisanju odličnih stihova....daleko od toga. Obično izbjegavam ovakvu vrstu jeftine glazbe, podsjeća me na onu glazbu koju čujete negdje u pozadini kad se vozite liftom ili u zahodima u velikim šoping centrima. Znate, onaj zvuk koji vam uđe u glavu i kojeg se ne možete riješiti koliko god se trudili.Da se nađemo na pola putaAli kad se ova sladunjava i jeftina glazba pojavila u mom najdražem tv show-u, onda nisam mogao ništa. ''A sad dame i gospodo, Giuliano kao Neda Ukraden!'' zavikao je voditelj. ''Tko je dovraga Neda Ukraden?!'', upitao sam svoju ženu, a ona je samo slegnula ramenima. Kad je došao na pozornicu, ja još uvijek nisam imao pojma o kome se radi; glazba je počela, ali ne, još uvijek nikakve ideje, a kad je počeo pjevati poželio sam da nisam ni upalio TV prije negoli sam saznao u koga se transformirao. Mora da je trebalo nekih tridesetak sekundi kako bi se napisali stihovi ove pjesme i još tridesetak za popratnu glazbu. Rekao sam glazbu, to je blago rečeno, više je zvučalo poput melodije za mobitel. Čak sam na internetu potražio i riječi pjesme da bih se uvjerio da me uši ne varaju....ma nemoguće da to pjeva.....sigurno....ma da, pjeva! Ma pogledajte ovaj stih, imajte na umu da to nije ni izbliza John Lennon; ''Da se nađemo na pola puta, na pola ulice i pola uzdaha, najbolji lijek za sve u par minuta, pola poljupca ti, pola poljupca ja''. Još jedan preokret u montipajtonovskom stilu. Bilo mi je žao Giuliana dok je pokušavao probaviti riječ po riječ ovih smiješnih stihova i dodavati narodni prizvuk na kraju svakog stiha. Znate onaj prizvuk koji je vrlo sličan zvuku motorne pile s kojom mlatarate po zraku. Ovo je bila prava komedija! ''Već si to čula?'', opet sam upitao ženu, ali je užas koji se očitavao na njenom licu bio moj odgovor. Ali čini se da smo mi bili jedini. Cijela prokleta publika je pjevala s Giulianom. Ali to je vjerojatno bila publika koju većinom čine studenti kojima dobro dođe zarada od par stotina kuna samo što tamo sjede. ''Kako ovi mladi ljudi znaju sve te riječi?'' bilo je moje pitanje koje je još jednom naišlo na tišinu. Nije bilo kraja ovom humoru, ''Da se nađemo na pola puta, na pola prkosa i pola ponosa, do neba fališ mi, nisam ljuta, nemoj da glumiš, znam, i tebi falim ja''. To je bio cirkus u kojem je glavnu riječ vodila Neda. Ali nije bilo druge nego se pridružiti; sjedili smo na kauču i pjevali u duetu, ''Da se nađemo na polaaa putaaaa...'' A onda su nas naša dva psa pogledala s takvim gađenjem kao da su govorili ''a znate prigovarati kad mi lajemo''.