Mada mi zrcalo govori drugačije, u meni još živi neka prilično otkačena djevojčica. Mislim, drži me moja vesela narav. A kako se neš smijat? Npr. noć je. Kraj mene hropi moj životni suputnik. Na momente se čini da se guši. Krklja. Već i zidovi vape za pomoći. Ono, ugasi ga, bogati! Okrenem se lijevo, pa desno pa za promjenu lijevo…Na finimentu mi padne na um jedna vrlo vragolasta misao – jednostavno ga ćopit za nos i ne puštat jedno duže vrijeme. To treba doživjet! Ko da je neko ugasio pikamer. Skoči se i uzvikne: Čovječe, sanjo sam da me neko guši!. A mene izdaje smijeh. Ne na glas, ali kad se ja smijem, trese se cijeli krevet. Ili kad se spremamo za poso. Uleti prvi u banju i ne izlazi. I ne izlazi. I ne izlazi. Da nije umro? Zapjevam iza vrata “Potočić maleni”. Ne daš mi se ni pišat na miru! – čuje se mukli glas. I što radim? Namažem dnevnu kremu, stavim 4 četke u glavu i stanem tik uz vrata. U trenutku kad ih naglo otvori, sretne se licem u lice s čudovištem iz Loch Nessa. Čovječe, jednom će me od tebe strefit srce! - kaže. To je ono kad imam volje. A kad nemam... Jesi li ti krpa ili žena?- najčešće je pitanje koje mi se upućuje. Krpa, bogami!- slijedi odgovor. Tijekom podstanarstva imala sam za susjedu jednu uobraženu kučku. Da bi dokazala kako ga prima svaku večer, ujutro bi nam na sušilo objesila čipkaste seksi gaćice na kojima je pisalo ponedjeljak, utorak itd. I ako slučajno zaboravim koji je dan, izađem na taracu – kad tamo sve lijepo piše na njenim gaćicama. Bio je četvrtak. To smo znali po njenim gaćicama. Netko je (nisam ja, bogami!) na sušilo objesio ogromne muške gaćice, veličine padobrana, za nekoga prilično obdarenoga. Na ključnom mjestu bio je print crnca s ogromnim kabelom, a ispod je pisalo “Zovem se Petko jer petkom hebem sve one od četvrtka”. Čipkaste se gaćice više nisu pojavljivale. I nisam više znala koji je dan u tjednu. Osim petka.U meni ima na tone neismijanog smijeha. Npr. dođe ti meštar popravit špaher. Čačka 3 ure i ništa. U jednom momentu čovjek skroz zavuče glavu u špaher vičući: Hebo mu pas mater, koji mu je kua? Sad moram zavuć glavu u ovu tvoju šporku pećnicu da vidim je li radi ili ne radi. U istom momentu, vrag mi ne da mira, ja iz čista mira uključim pećnicu. Nakon 2 sekunde čovjek polako izvuče glavu iz pećnice. Iz usta mu se puši, a na vrhu tjemena mu nestalo kose. Ćelav ko srednjovjekovni popovi. I kaže: Radi! I stalno govorim sebi kako se moram promijenit i konačno uozbiljit. No, svakidašnje situacije rađaju nove prilike. I ja se smijem. I smijem. Neko je ovisan o marihuani, neko o alkoholu, neko o cigarima, a ja o smijehu. Eto, maloprije sam sinu bacila u glavu njegove vlastite smrdeće bječve koje je ostavio nasred tinela kao neku instalaciju. Još je ošamućen. Još jučer (!), kad sam bila u cvijetu mladosti, govorila sam kako su ovi od 50 stari kenjci. Danas mislim kako su to ljudi u najboljim godinama. I čudim se kako mladi za nas mogu reći da smo mi stari kenjci. No, godine lete. Jednog ću se dana probudit, a u zrcalu će me gledat neka stogodišnja tete kojoj ne mogu pomoć ni plastične operacije ni najskuplje kreme. Smrt na godišnjem odmoru s jednom nogom u grobu, a drugom na kori od banane. Ali ću i tada bit ovako udarena. Pa i kad umrem. Ono kad vas pošere golub po novoj vesti, to nije golub. To sam ja.Maja