Nikad nemojte suditi knjigu po njenim koricama. Ponavljam, nikad nemojte suditi knjigu po njenim koricama. Ono što mislite da vidite i ono što uistinu vidite vrlo često uopće nema veze jedno s drugim. Onaj nastavnik što vam se u školi činio spor i čudan jedan je od najbistrijih umova u svom polju. Treba naučiti gledati dalje od vanjštine. Jeste li ikad bili u stvarno neugodnoj situaciji u kojoj vam se činilo da su sve oči uprte u vas i osuđuju vas? Ali vi ste već duboko u toj situaciji i posljednja stvar koja vam je na pameti je što će drugi ljudi misliti. E sad, probajte se stvarno zamisliti u toj situaciji, što drugi misle? Vjerojatno su već izmislili neku priču koja odgovara njihovim osobnim motivima. Postoje ''za i protiv'' života u malom gradu, a budimo realni, Dubrovnik nije metropola. Ponekad prednosti istovremeno mogu biti i nedostaci. To je onaj mentalitet ''svatko zna svakoga'' koji održava stopu kriminala, podiže sigurnost i također hrani duh samog društva. Kad su vremena loša, svi će pojuriti pomoći jer svatko zna nekoga tko je povezan s tragedijom. Ljudi to počnu shvaćati na nekoj osobnoj razini. U uvodu svoje knjige ''Priča o dva grada'' Charles Dickens je napisao ''Bila su to najbolja vremena, bila su to najlošija vremena....bilo je to proljeće nade, bila je to zima očaja''. Iako je ovo priča o Francuskoj revoluciji u Parizu i vremenu u Londonu, ista ta rečenica se može primjeniti kad se govori o životu u bilo kojem malom gradu. U njima postoji društvena svijest koja se gubi u glavnim gradovima u širenju.Svaki plus ima svoj minusMeđutim, svaki sjever ima svoj jug, svaki dan ima svoju noć, a svaki plus ima svoj minus. Život u malom gradu znači živjeti jedan blizu drugoga, prozor do prozora, s ljudima koje svakodnevno susrećete. S ljudima s kojima trebate naučiti živjeti pa čak i onda kad se ne slažete s njima. Anonimnost koja je karakteristična za velike gradove, osjećaj s kojim sam ja odrastao, izgubljena je. A ono što je karakteristično za male sredine je trač. Ako imate sočan, neistinit trač o nekome onda ste kandidat za kafićku kulturu. Priča se može prepričavati iznova i iznova te konačno postati istina iako je temeljena na precepciji istine, percepciji onoga što vidite. A vidite ono što želite vidjeti. Ako naiđete na staru knjigu rasparanih rubova prolistat ćete njene stranice kako biste otkrili riznice znanja koje se kriju u njoj, a na taj način se treba odnositi i prema ljudima....Bitno je ono unutarnje u osobi, a ne kako ona izgleda, da li je čudna, siromašna, druge rase, ne uklapa se itd.Njena percepcija je bila pogrešnaImam primjer, neobičan, ali zabavan primjer. Jedna gospođa iz inozemstva se nedavno preselila u Dubrovnik i svaki dan čeka autobus kojim iz Župe ide za Grad. Svaki dan stari umorni narančasti autobus ide do Župe, vozeći magistralom, cestom koja ima svoje ''zabavne trenutke''. Čim bi autobus stigao do Župe polovica ljudi u tom autobusu bi se prekrižila, da zahvale Bogu. Gospođa iz inozemstva je to gledala svaki dan i pitala se zašto ljudi to čine. To bi se događalo svaki put kad bi išla autobusom i svaki put na istom mjestu. E sad, vi i ja točno znamo zašto. Glavna cesta prolazi pokraj određene kapelice kad ulazi u Župu. Gospođa je gledala i čudila se. Onda je, uglavnom logički, stvorila svoj vlastiti zaključak, svoju vlastitu percepciju. Autobusi su malo stari i taj uski dio glavne ceste je opasan, vozila lete jedno pored drugog kao da poput vozača Formule 1 žele zauzeti ''pole position'' jer im žena rađa na sjedalu. ''Shvatila sam zašto se ljudi prekriže, zato što smo uspjeli proći taj brzi opasni dio ceste i ostali živi'', uzviknula je. To je njena precepcija ono ga što je viđala svaki dan. Tko zna kolikom broju ljudi je rekla taj svoj zaključak i koliko je tih ljudi to isto reklo nekim drugim ljudima. Njena percepcija je bila pogrešna. Ona je stvorila zaključak temeljen samo na njenom viđenju. Međutim, nije ona jedina takva. Osoba čije je tijelo prekriveno tetovažama nije čudak/inja, on/a svoje tetovaže smatra umjetnošću. Ako je neka osoba tiha i malo govori, to ne znači da ona ne može procijeniti što se događa oko nje. Ako je netko beskućnik, ne znači da je lijen. Netko tko je lijepo obučen i elokventan možda je pervertit. Netko tko se stalno smije, možda je zapravo očajan. Mogao bih i dalje nabrajati. Nije moguće stvoriti vjerodostojan sud o stvarima ili ljudima uzimajući u obzir samo vanjske značajke. A trač je upravo samo to, dolazi od malih ljudi koji razmišljaju uskogrudno.