Za koga više nije – nije. Bebani oko mene? Obožavam! Ljubim, škakljam, mirišem, pravim budalu od sebe. Jedno po ure. Onda me vode na hitnu. Srce mi preskače, a tlak skače. Infuzija neophodna. Život s tek rođenom bebom je horor. Stan sliči na dobro opskrbljenu tvrđavu s čombima, kremicama, pjenicama i dječjim hovnima. Smiješni su mi oni mladi roditelji koji kažu: Kako ti može smrđet govno tvoga vlastitog djeteta? Kao, ono jede same ljubičice. A ti ga toliko voliš da i ono malo smrada što se pojavljuje u nijansama ne čuješ. A ne, nikako. Čovječe, kad rastvoriš onu vrelu pelenu s 5 kila užarenih hovana, u kojima se osjećaju “blage nijanse” špinata, starog mlijeka i jaja u sorbulu, ima da ti oči ispadnu! Jedini je zadatak te bebe da ždere i šere. A hovno ko hovno. Čuje se na sto kilometara. Kako izgledaju ti jadni mladi roditelji? Kosa im je masna, iz usta im se čuje, kalature su im do poda, izgubili su pojam o vremenu. Dojilji su sise velike i teške poput dinja iz Bugarske. Beban se budi svaka tri sata i traži jesti. Ako se ne probudi, užasnut drmaš nenaspavanog ponosnog taticu da provjeri diše li ono malo čudovište. Ovaj ga, bunovan, tresne malo žešće nego inače (što slučajno, što zbog pritajene osvete i ljubomore), a nasljednik odmah iz lera pređe u 3. brzinu. Okrećeš guzicu na lijevo i glumiš još veći umor nego što te strefio, buncajući: Ugasi mu motore, a malog kimka ostavljaš na milost i nemilost ljutom i užasnutom ocu. Budiš se nakon 2 sata, a ljuti i užasnuti otac, blago pogrbljen i lelujav, još uvijek na rukama šika malog udava koji promatra svog tajka očima velikim ko petobanci. Uskoro primijetiš da dragi tatica sve više vremena provodi na poslu, jer uvijek ima nešto što se nije stiglo napravit. Sve češće, silom prilika, ostaje spavat u tinelu na kauču. A ono jednom tjedno, kad nikako ne može izbjeć šikanje malog zlotvora (šikanje mame je u fazi pregovora), sve upropasti. Naime, on zaspi, a mali mu razbojnik pun života sjedi na glavi u pelenici punoj hovana. Donji iznemogo pa hropi, sanja kako kopa septičku jamu. Gornji zabala guzičicom kad vas ugleda na vratima, a ono u peleni mu se razlita. Kad rastvoriš pelenu, rezak vonj tog sadržaja uđe ti u sve pore pa konačno probudi dobrog oca koji pomoć potraži na drugom kraju Europe. A kad mu samelješ i izmiješaš sve one bljuvotine pune vitamina, minerala i ostalih sastojaka koje odbijaju i kućni ljubimci, nastupa faza “drž-ne daj”.Jer, mali je genij skopčo da je ono odvratno zeleno kombinacija špinata, jaja i mlijeka pa bježi od ožice ko ovca od noža. A onda počnu prve ucjene. Jest će ako mu daš daljinski. OK, daj mu daljinski. Odonda mijenjaš programe pješke. Jest će ako mu daš depat po računalu. OK, daj mu računalo. Prostorija izgleda ko bojno polje. Po nekad bijelim zidovima ističu se zeleni momenti koji, katapultirani iz dječje ožice, podsjećaju na Picassovu zelenu fazu. Nakon svega treba ga prislonit na dušu da flata. To bebino flatavanje nailazi na opće odobravanje nazočnih, bez obzira što je iz tako male utrobe vama na uho izašao zvuk ko da je Veli Jože popio pivo. U najboljem slučaju. Jer ste mogli biti obilježeni kiselkastom rigotinom zelene boje čijeg smrada se ne možete riješiti od sada pa zauvijek. A kad počnu zubići, mala pirana grize sve do čega dođe. Talijanske cipele koje čuvate za svece i neđeje. CD na kojem vam se nalaze za život važni tekstovi. Daljinski iz prve faze. Ključevi od kuće koje na kraju baci u zahod. I nekim čudom povuče vodu. Ali kad tog malog rasturača stavljate svježe okupanog i mirišljavog u krevetić među mediće, sve zaboravite. Taj krezubi osmijeh ono je što nas sve drži da idemo dalje.Maja