Recimo da živiš u predgrađu, bogu iza nogu grada koji je sam po sebi bogu iza nogu. Recimo da u bližem krugu nemaš nijednog kulturnog spomenika, ako u to ne računaš svoj vlastiti balkon. Recimo da pri tom tu ne nailaziš ni na kakav povijesni identitet naših starih, osim ako u to ne spada grafit “HEBEŠ MOST, DAJ NAM IGRALIŠTE!” od prije 20 godina. Recimo da najveće glazbeno dostignuće nekih u blizini predstavlja pjevanje pjesme “Ne boj se, Koko, što sam se naloko!”. (“Gasi to, seljačino!”- viču s okolnih balkona.) I sve oko tebe je beton, pusti beton. Policije nikad nema kad je treba. U pravilu, uvijek dođu kad je već presudila čakija. Učine krug do zadnje stanice, veselo mahnu poznatim znatiželjnicima po balkonima i odjure dalje. Pet minuta poslije dogodi se samoubojstvo iz zasjede. Možda bi se ti državni službenici neđe i parkirali da mogu. Ali nemaju đe. Čak su i ona mjesta na stablima zauzeta. Autobuse za naše predgrađe zovu savitljivima. Oni, naime, zaobilaze i ono što se po zakonu fizike ne bi moglo zaobići. Crkve nema, a glumi je bivša samoposluga.Sjećam se jedne prigodne božićne priče iz Sarajeva, kad su komunističko-unitarističko-projugoslavenski elementi nadgledali posjet crkvi u Hrvata. Skupilo se, po priči, nenadano velik broj vjernika pa svećenik zavapi šireći ruke prema nebu: Što li je to, o Bože, poslalo sve ove ljude večeras u okrilje naše svete Crkve? U to mu odgovori jedan komunističko-unitarističko-projugoslavenski promukli glas iz zadnjeg reda: Kiša, ba! Pjace nemamo. Mi koji radimo i sve u životu obavljamo brzinski (!) moramo kupit onu travurinu što se nekad zvala blitvom u butigama s cijenama od apoteke. Oprostite, je li ovo selen ili petrusin?, pitam ja držeći u ruci neku ljigu. Ne, to je saket od smeća!- odgovara tete. Povremeno dođe neki urlator sa smrdljivom ribom i već od 6 ujutro arlauče: Ajmo, žene, još malo pa nestalo! Moj morski pas je najbolji! Ne znam kakav mu je njegov morski pas, ali riba mu je davno izvršila samoubojstvo da ne bi morala slušati njegov glas kad je prodava. Ako nisu u điru predizborna sijela i zamke za glupe birače, niko nas nikad ne posjećuje. Osim svojte koju bismo rado izbjegli. Političari dođu pokupit 12 tisuća glasova. Točnije, 11.999. Moj neće dobit. Prije nego je niknuo most, jednom su i neki Ameri su posjetili ovo razvikano predgrađe poznato po zelenoj travi. Čim su došli, netko im je rekao da je ovdje najzelenija trava u ovom dijelu Europe pa to nikako nisu mogli propustiti. Intanto, vozeći se autobusom, zaključili su da je to “long, long trip” i da bi, vjerojatno, prije došli plivajući. Jedan je tada izjavio da smo glupi ko stupovi, kad još nismo sagradili “bridge of the trouble water”.U glavni provod mojih sumještana spada skupljanje ispred ulaza na tzv. sijela. Čisti folklor sačuvan iz vremena naših đedova kad su se skupljali da si nađu curu. Sudeći po stomcima i ćelavosti, cura je nađena i privedena, a sad se valjda traži druga pa neko naheri šešir, a neko zabije prst u uho. Dolaze nam novi izbori, a plakati sa zadnjih izbora još nisu maknuti pa nam se smiješe političari puni obećanja s puficama, brkovima, crnim zubima i rogovima, a sve kako tko zaslužuje. Svaka obitelj mora imat čikopelnicu, mjesto đe odlaže pepeo od popušenoga. Naše je malo predgrađe dubrovačka čikopelnica. Zaboravljeni slučajevi.Maja