Kažu da nema ljepše zemlje na svijetu. I nema. Ovisno o pravcu vožnje, desno ili lijevo je more, prekoputa makija, gore nebo. Galebovi kriče, avioni piče. Zrak, čisti zrak, toliko čist da će ga Vlahušić uskoro u boce puniti kompresorima na mjestima gdje se sada prodaje sladoled.Što čovjeku više treba od plavog mora i bistrog neba? Ništa. Što je onda političarima, slijepcima, da samo smišljaju gdje bi rupu iskopali, pitaju se birači. Nema ništa u zemlji, osim nešto boksita tamo gdje je crvena. Kažu da je visok rast stanovništva u izravnoj vezi s količinom boksita u zemlji. Moglo bi biti, nije slučajno Aluminijski kombinat u Mostaru, gradu visokih žena i muškaraca.Dok se taj misterij ne razriješi valja se zapitati zašto političari budućnost ne vide u svemirskim prostranstvima, nego baš u zemlji. Zašto već godinama pritišću s kopanjem hidroelektrane na izvoru Omble. Prirodi je trebalo nekoliko milijuna godina da sve nekako posloži. Da vodu, najžilaviju tvar koja postoji uskladi s krhkim, vapnenačkim stijenama i da se onda na dnu Golubova kamena pojavi izvor Rijeke dubrovačke. Ni prejak, ni preslab, taman koliko treba da se uz Rijeku može živjeti i da ima dovoljno gaza za jahte u ACI marini na čelu s Matom Frankovićem.Netko se sjetio da bi to prirodno remek djelo majke prirode trebalo raskopati i napraviti veliku rupetinu s turbinama kako bismo, navodno, dobili više struje. Slučajno? Možda i nije. Kopanje je majka svih bauštela. Recimo, puno je isplativije od pituravanja - zato što ima tri dimenzije, dužinu, širinu i visinu, a i radi se u dubokom mraku. Zidarski rečeno, računa se u kubicima, a kubici su posebna matematika. Na primjer, kod dva kapitalna zahvata u našoj županiji nemjerljivo je kubika. Na hidrocentrali Ombla, a bogme i na već legendarnom Pelješkom mostu. Da vidimo toga stručnjaka koji će izračunati koliko je stijena iskopano i koliko betona ubrizgano.Ali, nije sve u računici, ima nešto i u plemenitim osjećajima o kojima se pišu knjige i snimaju filmovi. Da scenaristi Igre prijestolja prate lokalne portale sigurno bi se zainteresirali za mitove o upornom, junačkom narodu koji želi iskopati rupu u izvoru rijeke i izgraditi most od par kilometara, kako bi spojio svoje kraljevstvo. Ta sklonost podzemlju sigurno bi ih fascinirala, sjeli bi pod bor s tastaturom u krilu i tko zna što bi nastalo u kombinaciji mašte i računalne grafike. Usput, jesu li naši konzervatori reagirali na grube grafičke nadogradnje Lovrjenca i zapadnih zidina od strane neodgovornih producenata Igre prijestolja?Sklonost podzemlju krasi naše vođe. Sljedeći (sve su prilike) premijer Karamarko obišao je južnu provinciju i sa Korčule najavio još jedan povijesni iskop. Gradit će se tunel Pelješac – Korčula i obratno. Kad Francuzi i Englezi mogu iskopati tunel ispod La Manchea, što se ne bi spojili Pelješčani i Korčulani. Pod uvjetom da prije sjednu i dogovore kako će se tunel zvati. Neće to biti lako riješiti. Jest da tunel vodi s kopna na otok, s Pelješca na Korčulu, mogao bi se zvati Korčulanski, ali opet kad čovjek pogleda tu situaciju s druge strane tunel bi se mogao nazvati i Pelješki, jer s Korčule nema kud nego na Pelješac. Ne bi ga ni bilo da s druge strane nije Pelješac. Tko zna tko će biti na vlasti u Korčuli i Orebiću kad premijer, u stopu praćen desecima kamermana, fotoreportera i novinara, zakopa prvu krampu i obznani puku koalicijski dogovoreno ime tunela.Sve je to manje važno prema sreći zbog izravnog spajanja rupom ispod mora. Zbogom bijeli brodi, zbogom vjetru u kosi, adio Jadrolinija. Samo, ne smije i neće biti kraj povijesti. Do sljedećih izbora očekuje se konačno rješenje. Isušivanje mora Jadranskog čime će se jednom za svagda riješiti povezanost kopna i otoka. Samo po dnu treba udarit autocestu punog profila.Antun Masle