Jučer smo jedno dva, tri sata pokušali proniknuti u slučaj prodaje hotela Belvedere. Uspjeli smo nekako toj priči o tužakanjima i tužbama stati ukraj iako ni danas, dan poslije, nismo baš sigurni da smo dobro shvatili što se tu događa. Tko je kome što, tko je dužnik, a tko vjerovnik, ima li kupac pravo investiranja ili ne, je li taj kupac vlasnik ili još nije, kad će postati vlasnik, i tako redom. Uglavnom, sudovat će se još koju godinu oko toga dok sve zainteresirane ne prođe volja.Može li se išta u Hrvatskoj napraviti brzo i jednostavno, a da čovjek ne potroši pola života sudarajući se s preprekama? Zašto nitko ne može probiti zid besmislenih propisa i nekoliko kordona lijene i neumoljive birokracije, osim ako se negdje politički uspješno ne umreži i izlobira potpis?Nakon što smo tu u redakciji jedva apsolvirali Belvedere, raspravljali smo na temu zašto u Dalmaciji gotovo i nema korištenja prirodnih, alternativnih izvora energije? OK, ima nešto onih rogobatnih vjetroelektrana, ali gdje su solarne elektrane u zemlji koja se u cijeloj dalmatinskoj regiji hvali s više od 2700 sati insolacije godišnje? Ako se dobro sjećam, prvak je Hvar sa 2730 sati sunca godišnje, a Dubrovnik je plasiran odmah iza sa 2715 sati. Nekad davno na Hvaru su imali reklamni štos za goste koji je glasio da će gostima oprostiti troškove ako tri dana za redom pada kiša.I gdje su nam solarne centrale? Nigdje, nema ih. Dok se svi svađaju hoće li u Pločama biti termocentrale i hoće li potrošiti milijarde na neizvjesno bušenje vapnenačkog masiva na izvoru Omble, i jedno i drugo skupo, dugotrajno i rizično, prirodnog izvora sunca nema ni u kakvim planovima. Osim što se tu i tamo netko privatno sjeti i stavi solarne ćelije na krov, privatnik ili manja firma, svejedno, nikome čini se i ne pada na pamet napraviti solarnu centralu. Od Prevlake do Stona, Orebića, Korčule, Lastova ni jedne jedine.Nitko nije pitao, ili je nemoguće? Zna se da je bilo nekih upita koji su ostali na tome, ali nitko ništa napravio nije.Onda smo udarili po primjerima: Njemačka i cijela zapadna Europa sunca baš i i nemaju, ali imaju silne kvadratne kilometre pod panelima, po ravnicama, brdima i dolovima, u gradovima i selima. Kad umorni od stalnog uspoređivanja s neusporedivim, pogledamo one s kojima bi se mogli uspoređivati, dođemo do Turske gdje nema niti jedne građevine, a bez nekog solarnog postrojenja, makar samo za grijanje vode.Evo, što o tome kažu važeći propisi u, na primjer, našoj županiji? Što se može, gdje se može i pod kakvim uvjetima izgraditi solarno postrojenje.I kaže, solarna elektrana može biti: izvan građevinskog područja, izvan infrastrukturnih koridora, izvan područja širine od najmanje kilometar od morske obalne crte, izvan poljoprivrednog zemljišta I i II bonitetne klase, izvan zaštićenih i predloženih za zaštitu dijelova prirode i područja graditeljske baštine, izvan vizura osobito vrijednog krajobraza i zaštićenih područja zaštićene baštine.Tko je imao strpljenja pročitati sve ove isključujuće stavke koje počinju sa „izvan“, slijedi nastavak. Kaže, uskladiti s elektroničkom mrežom zbog smetnji i maknuti se od kuća na najmanje 500 metara. Praktično, nigdje. Tkogod bi ovdje to pokušao, ako ništa drugo, eliminirao bi ga osobito vrijedni krajobraz, svud oko nas, gdje god se okreneš.Hvala internetu, pa ne treba dugo istraživati kako bismo zaključili da u svijetu vrijedi vrlo malo tih limita. Gradi se i uz more i uz naselja i na glavnim telekomunikacijskim točkama poput zračnih luka. Ukratko, tamo gdje treba i gdje ima sunca.Koliko su naši propisi stimulativni najbolje pokazuje Nj. V. Google. Nakon što se upiše „solarne elektrane u Dalmaciji“, iskaču Slatina, Babinac, Virovitica, Oriovac, Vukovar. Tamo je, izgleda, više sunca. A i pameti.Antun Masle