''Sjećanja su način povezivanja s onim što volite, s onim što jeste, s onim što ne želite nikad izgubiti''. Tko bi pomislio da će Konzum u Župi biti mjesto gdje će se dva stara prijatelja, koja su rođena i odrasla u Gradu, prisjećati ''dobrih starih vremena''. Prije nekoliko desetljeća vjerojatno su posjetili Župu tako što su tamo išli na školski izlet ili na putu prema zračnoj luci. Tri paralele Peline, Prijeko i Stradun bile su granice njihovih svjetova. Pile i Ploče pak pripadale su nekom novom i neobičnom svijetu. Sjećam se kad sam razgovarao s jednim od malobrojnih stanovnika stare gradske jezgre, ili pripadnikom ugrožene vrste, kako ih ja zovem. Taj stariji čovjek živi u Gradu cijeli svoj život, granice njegovog svijeta su gradske zidine, sve što voli nalazi se čvrsto unutar njih. ''Moram ići jer se trebam naći s prijateljem u Mokošici'', rekao sam mu dok sam ustajao od stola. Horor je prekrio njegovo lice, ''Uff, daleko'', zagunđao je kao da se upravo spremam poletjeti na Mjesec. ''Nije baš tako daleko'', odgovorio sam. ''Da nije tako daleko, onda ne bi izgradili onaj most do tamo'', rekao je. U usporedbi s onim na što sam navikao, ovo je potpuno drugačiji život, drugačija kultura.Nisam znao da je Johnnie Walker umroBilo kako bilo, vratimo se mojoj župskoj priči. Dva stara prijatelja, bivši susjedi iz Grada, sreli su se dok su se šetali po šoping centru u Župi. Široki osmijesi prekrili su njihova lica kao da su se upravo sreli na kavi kod Lućija, a ne u Konzumovom odjelu pekarskih proizvoda! Bilo je potrebno samo nekoliko sekundi da se prijatelji počnu prisjećati prošlih vremena. Godine su se u trenutku vratile unatrag, a oni su već plesali unaokolo kao da plešu valcer na taraci hotela Imperijal u toplu ljetnu večer. ''Ajde, idemo na kafu kad završimo šoping'', rekao je jedan od njih dvojice. Sjedati ispred supermarketa u Čibači i piti kavu nije baš kao piti kavu ispred Cele ili Snacka, ali za ovu priliku lokacija nije bila važna. Ma kakva kava, ova dvojica su odmah udarila po rakiji. ''Nisam znao da je Johnnie Walker umro'', rekao je jedan prijatelj. ''Da, umrla je prije nekoliko godina'', odgovorio je drugi. Pažljivo sam slušao. Ubrzo je postalo jasno da staro društvo, susjedi i poznanici svi imaju svoje nadimke. Pokojni Johnnie Walker, koji je na moje iznenađenje zapravo bio žena, voljela je popiti tu i tamo par pića. Nadimci, koji su ustvari sami sebe objašnjavali, samo su nadolazili. A nažalost i činjenica da je dosta članova te ''stare bande'' već umrla. ''Padamo 'ko domino pločice'', našalio se jedan od prijatelja. Bio je u pravu. Prijatelji su deset minuta pravili ''rezime'' oko toga tko je još uvijek živ, a tko je na Boninovu. To je bilo ono ''tko je tko '' na stranici s osmrtnicama. Svakom preminulom prijatelju nazdravljalo se podizanjem čaše.Bogatstvo života leži u uspomenama koje smo zaboraviliTakođer mi je postalo jasno da velika većina živih iz njihovog društva više grad ne zove svojim domom. ''Oh, sad Ante živi blizu mene u Novoj Mokošici, zapravo Ante živi iza mene, a Maro je moj privi susjed s lijeve strane'', rekao je jedan od njih dvojice. Ovom prilikom sam promijenio imena kako bih zaštitio privatnost ovih osoba. Zapravo i ne znam njihova prava imena jer sam samo čuo njihove nadimke, a neka od njih nisu za dječje uši. ''Da, Đuro i Marica žive u Lapadu, a Franica se preselila u Konavle'', uskočio je drugi prijatelj. ''Kad idem u Grad jedine prijatelje mogu naći u Klubu pomoraca, tamo su mi Lujo, Milo i Mato, ali ih je svake godine sve manje i manje'', komentirao je jedan od njih s tugom na licu. Činjenica da je 1961. unutar gradskih zidina živjelo nešto više od 5,500 ljudi, a danas se taj broj kreće oko 850, objasnila je sve. Zlatni dani ''kad smo svi živjeli kao jedna velika obitelj'' sad se čine milijunima milja daleko. A kad kažu ''nikad više neće biti kao prije'' gotovo su potpuno u pravu. Ustvari, taj sam izraz toliko puta čuo za vrijeme te kratke kave. ''Bogatstvo života leži u uspomenama koje smo zaboravili'', rekao je poznati Cesare Pavese. Ova dvojica su imala jako bogatu popodnevnu kavu. Jedan bi podsjetio drugoga na neku staru priču koja je odavno zaboravljena, uz smijeh sjećanja su opet bila oživljena. Bilo mi je pravo veselje prisluškivati, iz prve ruke vidjeti dvojicu starih prijatelja koji se vraćaju u prošlost i oživljavaju povijest.