RUDOLF PATER: Dugo sam, predugo sanjao...

I oni koji tek usput prate likovni život Grada prepoznaju slikarstvo Rudolfa Patera po mediteranskim, dalmatinskim pejzažima u kojima se zrcali slikarev dekadentan prostor sreće u kojemu on, djetinjasto zaigran, pronalazi čudno uzbuđenje na kojemu gradi svoje slikarstvo − od mrtvih priroda i začudnih malih interijera do veličanstvenih eksterijera. Ta raskošna priroda, betule, saloče, dvori, zidine, skaline, trgovi i crkve, perivoji i zaboravljena palazza, kićene ograde i rascvjetali grmovi, u kojemu se zrcale i zbiljski i izmaštani krajolici dubrovačke okolice, uvirno su mjesto u kojemu se sretno susreću Rudijevi izleti u renesansno dubrovnikovanje i povratci ovodobnim Čuvarima Grada.Konačno je, nakon višegodišnjih najava, slikarstvo Rudolfa Patera zaživjelo u monografiji, objavljenoj u dva izdanja, hrvatskome i engleskome. Ovo je neobična priča o snovima, bijegu, prijateljstvu, fasciklima i vrlim damama te o međunarodnom nakladničkom pothvatu koji bi u svojem programu požaljeli imati i kulture mnogo pametnije i bogatije od hrvatske.Vaša je slikarska karijera po mnogočemu neobična, i to ne samo za hrvatske prilike. Naime, jedini ste hrvatski slikar s impozantnim popisom međunarodnih izložbi - od Italije i Japana do one čuvene, održane 2009. u svečanoj dvorani washingtonskog Kongresa na Capitol Hillu - i ujedno ste slikar koji do prije desetak dana nije imao ni jednu monografiju, iako se objavljivanje hrvatskog izdanja, a potom i engleskoga, najavljuje i u kuloarima i u medijima gotovo pet-šest godina. Znači li to da ste sve ovo vrijeme zdušno radili na monografijama?Zapravo sam bježao, zdušno i uspješno. (smijeh). Moja prijateljica Anuška Paljetak godinama me je poticala i hrabrila da prikupim objavljene tekstove o svojim izložbama, da angažiram fotografe koji će snimiti moje slike te da kompletan materijal donesem Luku Paljetku koji će rado napisati tekst za našu buduću monografiju. Bio sam i polaskan i prestravljen. Ne moram vam valjda ni reći da su mi za to trebale godine. Cijela jedna vječnost.Da moj otac Dragutin Pater nije pomno skupljao tekstove o mojim izložbama, objavljivanima u domaćem i inozemnom tisku, a moja majka Nada Pater, rođ. Kantoci, uredno ih slagala u jedan stari kofer, onaj isti, okrzan na rubovima, u koji je na početku prošloga stoljeća moja baka Agatha, poljska grofica, jedne noći spakirala svoje haljine i pobjegla s mojim djedom Antunom Paterom, predradnikom na njihovu obiteljskom imanju nedaleko Krakova, dakle, da moji roditelji nisu tako brižno kolekcionirali sve što se dalo kolekcionirati, danas ne bih imao ništa. Taj oblik pažnje prema vlastitome radu nije dio mojega habitusa.Taj Agathin kofer nikada nisam otvorio; zbilja ne znam što se sve tamo našlo, što su moji roditelji prikupili, no sjećam se da je bio utorak, jedan ludo radostan dan. Divlja je menta te godine na Šipanu divno urodila, pobrao sam sve što se dalo ubrati, stavio je sušiti, spakirao se, zaključao vrata ateljea i krenuo do porta... Na pola sam se puta vratio po onaj kofer. Od suđurskog do gruškog porta tresla me je groznica. Hladni mi se znoj slijevao niz potiljak. Baciti kofer u more ili ne?Za manje od dva sata pozvonio sam kod Paljetkovih. Predao im kofer, popio svježe iscijeđen sok od naranče što raste u vrtu Paljetkovih i - otišao. Zaboravio.No, Luko Paljetak nije zaboravio...I danas se sjećam toga dana - 4. srpnja, 2010. u Raguzi 2 kod mojeg prijatelja Iva Rudenjaka objedovali smo za našim stolom - Anuška, Luko i ja proslavljajući moj rođendan. Nakon druge Lukove zdravice u kojoj mi je poželio... zapravo, ne bih smio javno reći što mi je Luko poželio (smijeh), Anuška je iz svoje taške izvadila njihov rođendanski dar − studiju Luka Paljetka o mojem slikarstvu, koju je Anuška pretipkala i uredno složila u blijedozeleni fascikl na čijoj je naslovnici pisalo moje ime. Osamdesetak autorskih kartica teksta... Nisam mogao dočekati trenutak kada ću početi čitati...Lukov me tekst o mojem slikarstvu zarobio... nisam se mogao odvojiti od njega, nisam se mogao rastati od njega niti ga podijeliti s javnošću...I tako su prošle godine. Zašto?Da mi tri godine nakon toga moja prijateljica Anuška Paljetak nije grezo rekla: "Ti, Rudi, nikada nećeš imati monografiju!", vjerojatno danas ne bismo razgovarali o ovome lijepome događaju. Nešto me je najprije zapeklo u želucu, onda mi se bol spustila u sakralni dio kralježnice, osjetio sam kako mi izbija herpes u lijevome kutu donje usne. Baš me ofenđala.Tjednima sam s Anuškom vodio imaginarne dijaloge u kojima sam bezuspješno svoj strah nazivao oprezom, a svoju, nažalost, čestu autodestruktivnost − zaposlenošću. "Ti, Rudi, nikada nećeš imati monografiju...", lebdjela je Anuškina rečenica i postajala sve tjelesnijom. Danas sam joj zahvalan na svim grezim riječima.S jedne strane umjetnička, a s druge znanstvena studija Luka Paljetka, koja prati Vaše slikarstvo od samih početaka, od ulja na staklu i Vaših klauna, do šipansko/dubrovačkog ciklusa s kojim ste stekli naklonost međunarodne kritike i publike, prevedena je na engleski...Prva čitateljica Lukova teksta bila je moja prijateljica, vrla dubrovačka gospođa s američkom adresom, gospođa Tane Dušilo Cavich. Odmah nakon čitanja zdušno se bacila na prevođenje studije vjerujući da će me uspjeti nagovoriti da monografiju objavim i na engleskom jeziku. Ako ne zbog sebe, a onda zbog mojih američkih prijatelja u čijim se kućama nalaze moje slike. Lukovu je studiju gospođa Tane prevela do Božića 2010. Prijevod sam sakrio od sebe sama - taj modri fascikl smjestio sam tik do onoga Anuškinoga blijedozelenog.Godinama sam čuvao te fascikle u ladici jedne komode oslikane stihovima Luka Paljetka... Znao sam satima ležati i gledati u komodu: "Nikada neću posve upoznat onu koja u tebi voli mene", titrali su Lukovi stihovi što sam ih nekoć davno krasopisom ispisao posred druge ladice te komode iz mojeg livinga na zagrebačkoj Vidovčici, no, mjesecima nisam imao hrabrosti otvoriti tu ladicu, uzeti ta dva fascikla i krenuti...Po dubrovačkim se kuloarima šuška da Vam je Vaša prijateljica Paulina Peko Šalja doslovno otela ta dva fascikla i počela samostalno raditi...Pa..., gotovo da je i bilo tako kao što se šuška, no moram reći u vlastitu obranu da sam istodobno i želio ukoričenje monografija, hrvatskoga i engleskog izdanja, i bježao od prvoga koraka, odustajao kao što sam i od slikarstva odustajao dva puta...No, slikarstvo nije odustalo do Vas...(smijeh) Da, tako nekako... I u složenim fazama pripremanja građe koja će biti objavljena, tri sam puta - nestao, i to po nekoliko tjedana, na opću užas mojih suradnika. Na svu sreću, riječ je o mudrim ljudima koji nisu odustali od mene.Zašto ste bježali? Čega ste se prepali?Vjerojatno samoga sebe. U mojim je kostima nažalost utkan gen bijega, povlačenja u samoću. Taj zadnji put pobjegao sam s već prelomljenom monografijom; urednica mi je predala tri stotine stranica moje buduće knjige... Stajali su ti papiri uredno složeni u svijetložutome kartonskom fasciklu pokraj mojeg kreveta gotovo desetak dana. Nisam imao hrabrosti otvoriti ih i početi listati. I sami znate da je najteže na svijetu suočiti se sa samim sobom, sa svojim unutarnjim bićem, sa svojim snovima...No, nakon jednog razgovora s urednicom Paulinom Peko Šalja i prijateljicom Ivanom Burđelez, tadašnjom predsjednicom dubrovačkog ogranka Matice hrvatske, stvar se zakotrljala... i evo... monografije su gotove.Rudolf Pater – San i sjećanje/Rudolf Pater − Reverie and Remembrance, naslovi su hrvatskog i engleskog izdanja, a prate Vašu slikarsku praksu od 1978. do danas, usložnjenu u devet ciklusa: Bijeg/Elusion, Zaborav/Oblivion, Sanjā/Daydreams, Nestajanja/Evanescences, Samoća/Solitude, Rasap/Dissolution, Sjeta/Languor, Skrovito/Furtive i Šapat/Whisper...Dugo sam, predugo sanjao monografiju koja će potpuno odgovarati mojem unutarnjem biću, i nakon pomnog planiranja uspio sam pobjeći od vlastitih strahova i uz pomoć urednice Pauline Peko Šalja okupiti stručni tim suradnika koji će osjetiti bilo i mojega slikarstva i impresivnoga Lukova čitanja onoga što sam u ovih trideset i nešto godina naslikao, i čije će se autorsko i uredničko umijeće ugraditi u sve mijene moje poetike.Bez fotografa Damila Kalogjere, Miha Skvrce i Danila Balabana koji su fotografirali moje slike, dizajnera i likovno-grafičkog urednika Brune Abramovića, urednika engleskog izdanja Tomislava Brleka, zagrebačke nakladničke kuće Arhajski torzo i washingtonskog dizajnerskog studija i nakladničke kuće Cavich Creative te zagrebačke tiskare Stega tisak, ne mogu ni zamisliti da bi monografije izgledale ovako kao što izgledaju - raskošno otmjene. Točno onako kako sam ih u svojem ateljeu na Šipanu, jedne noći, za nesna i kozomora - prelistao.Sve zvuči kao nekakav film, dobra priča...Ne znam je li baš sve bilo ovako - možda sam sve to samo budan odsanjao.Razgovarala: Linda PavićFoto: Miho Skvrce