Izbjeglice su kao potres. Znalo se da će, ali ne i kad će. Sad se i to zna, evo ih od Tovarnika prema Zagrebu. Do kraja vikenda znat ćemo može li se Hrvatska nositi s tim. Premijer Milanović ima se pravo ljutiti na svog mađarskog kolegu Viktora Orbana što je podigao žicu, iza žice postavio policiju, vojsku, vodene topove i suzavac, ali ne treba sumnjati da je ovaj postupio u skladu s procjenama o stupnju ugroženosti nacionalne sigurnosti. Sigurno nije utukao desetke milijuna eura u podizanje barijere zato što mrzi Sirijce ili Iračane. Možda čovjek zna nešto što Milanović ne zna pa bi zato našem premijeru bilo pametno čuti se telefonom s Orbanom, umjesto optuživanja Mađara na zadnjem saborskom zasjedanju, što spremno prihvatiše i dežurne novinarske papige.Zašto su se Mađari odlučili na takav korak? Zbog čega su mađarske službe procijenile da se ne smije dozvoliti nekontrolirani masovni ulazak? U sveopćoj kakofoniji zasad je teško doprijeti do razloga zbog kojih je između Srbije i Mađarske podignuta barikada čiju će cijenu platiti i Hrvatska. Postoji li opasnost koja zasad nije vidljiva?Bez obzira na ovotjedne dirljive slike s Tovarnika, cijela priča o masovnoj selidbi s Istoka na Zapad s više strana je neobična, pa i nelogična. Po mnogima koji znaju riječ je o jednom od oblika globalnog sukoba koji se još u cjelini ne može sagledati, jer ono što se događa u Euroaziji već se naziva asimetričnim, hibridnim ratom, u kojem srce Europe, takozvani hartland, (Njemačka i okolne zemlje) plaća račune.Mnogi stručnjaci se pitaju otkud ovoliki pokreti sada u drugoj polovici 2015. godine. Točno je da rat u Siriji traje, ali traje od 2011. godine, s manje-više nepromijenjenim intenzitetom, a nered u Libiji počeo je iste godine. U međuvremenu je bilo izbjeglica, ali ni blizu u ovakvom broju i sa tako širokog prostora.U Europu ne pristižu samo ljudi i žene iz tih zemalja. Tu su i Iračani gdje je rat počeo 2003., Afganistanci gdje je rat počeo 2001. godine, Pakistanci gdje rata nije ni bilo. Ima ih i iz Somalije, Jemena, i odakle sve ne. Kao da je netko pokrenuo veliku operaciju preseljenja naroda u središnju Europu preko Balkana. Do kada to treba trajati ne zna nitko, a još manje koliko će se milijuna ljudi zaputiti prema Zapadu. Gledamo li nešto što bi se moglo pretvoriti u trajni proces ili dugoročno podrhtavanje Starog kontinenta. Već se događa, dižu se zidovi, suspendira Schengen, zatvaraju granice, dolazi do obračuna policije s došljacima. Hrvatska nije nego koji dan u tom režimu, a već su troškovi pozamašni, već je došlo do blažih oblika nasilja, već je došlo do prosvjeda.Nije riječ samo o Sirijcima, dvaput je zabrinuto je konstatirala u dnevniku HTV-a u srijedu i Vesna Pusić, ministrica vanjskih poslova. Nije izrekla, ali moglo se naslutiti kako prvo ime naše diplomacije i wanna-be generalna tajnica Ujedinjenih naroda sumnja da stvari nisu baš onakve kakvima izgledaju. Iskreno, nije se ni očekivalo da naše vlasti definiraju što se točno događa, a još manje da u odnosu prema „nadređenima“ u Bruxellesu i Berlinu zauzmu bilo kakav stav. Stava nema ni u Europskoj uniji: politički autsajderi zaduženi su za primanje izbjeglica, dok glavni globalni igrači Amerika i Velika Britanija, a uskoro i Francuska, pa čak i daleka Australija istresaju bombe po Siriji. Usput ne odustaju u namjeri likvidacije sirijskog predsjednika Assada koji se jedini kopnenim snagama bori protiv terorista iz ISIL-a. Ako taj posao dovrše, kompletna će Sirija preseliti ovamo.Dok se ne zna što se zapravo događa, promatraču ostaje gledati televizijske slike. A te slike se razlikuju od uobičajenih izbjegličkih. U posljednjih dvadeset i pet godina nagledao sam se bježanije od rata iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Čečenije, Afganistana, Iraka i to uživo na licu mjesta, ali dosad nisam vidio nasilnijih izbjeglica. Ovi, kako ih već zovu, pretežito mladi muškarci bez ustezanja napadaju policiju ako ih se negdje odmah ne pusti ili predugo čekaju na transport, ili im se ispriječi ograda, ili im smeta fotoreporter. Tako se izbjeglice ne ponašaju ni u svojoj zemlji, a kamoli u gostima na drugom kontinentu.Antun Masle