Kriminalno dobra teatarska družina

Njima je suvišna Domovnica, oni već dugo imaju svoju Lerovnicu. Njima ne treba ni droga, niti alkohol, jer se njihova vrlo poželjna 'ovisnost' zove kazalište, a njihova je 'dijagnoza' - „teatrofilija“. Pa tko su zapravo oni? Oni su upravo poslije naporne probe izašli vanka i u polumraku sjede okupljeni oko jednog stola. Malo kave, malo soka, malo čipsa, tu i tamo ima i grisinija (ako ga netko nije pojeo!?), i opet su članovi Studentskog teatra Lero skončali s još jednom probom. Oni su ekipa za deset smješteni u desetoj lađi Lazareta. Tamo dok mačke i mačketine probavljaju večeru, ispred i u prostorijama Lera se vježba, čita, improvizira, zbijaju se skerci, bilježi nova didaskalija.Kao i svaka udruga, tako i Lero ima aktivne i pasivne članove. Aktivnih, odnosno onih koji su platili članarinu, ima znao bi ga svetac koliko! Međutim, broj onih aktivnih nije tajan niti precizan - oko 20. Redovno njih dolazi od 10 do 12, jer su potrebni oni ispred i iza pozornice. Ima dosta srednjoškolaca, studenata, profesorica, mama i dosta unuka.- Lero je teatar u kojem je legitiman nepotizam. Način rada i funkcioniranja Lera je zapravo po meni primjer kako bi svako kazalište trebalo funkcionirati. Mi radimo svakodnevno, vrlo ozbiljno i predano uz veselje, radost i zabavu. Ali kada se radi predstava onda se ozbiljno radi i maksimalno profesionalno pristupamo tome, a svi zapravo još učimo što je to kazalište. Kada jednog dana naučimo onda se nećemo baviti kazalištem, kaže redatelj Davor Mojaš koji prati Lerov put od davne 1974.Epitaphio, 2009.Ova je dosad najbolja!A kada se ne budu bavili kazalištem onda će se, složni su svi Lerovci, pretvoriti u leptirice i odletjeti. Interes novih članova i nije baš pohvalan.- Nije prevelik, dođe dvoje-troje, ostane jedan, nekada ne ostane niti jedan. Treba imait dosta volje i želje, pojašnjava Ksenija Medović, odmila zvana „Seka“ koja je tajnica, a bome i „ministrica financija“ ove vesele družbe.Intenzivne pripreme za predstavu traju i do dva mjeseca i u tom razdoblju probe se održavaju svaki dan.- Svatko se treba dobro organizirati i posložiti prioritete da bi Lero bio na prvom mjestu. Uvijek pate razni drugi životni sadržaji, ali se sve uspijeva uskladiti. Teško je danas mladim ljudima izdvojiti vrijeme za bavljenje kazalištem, kaže Mojaš.Lero je već desetljećima dio dubrovačkog tradicijskog i kulturnog tkiva. Stalno dolaze nove predstave, a ove godine nekako su se istaknule „Vjerenice“ u režiji Davora Mojaša. Sudeći prema komentarima, „Vjerenice“ su izazvale zapažen uspjeh i na 66. Dubrovačkim ljetnim igrama. Ili, kako bi Lerovci u šali rekli, „postali smo senzacija Igara i kriminalno dobri“.- Imamo ljude koji nas prate iz godine u godinu, na svaku novu predstavu dođe komentar: „Ova je dosad najbolja!“ Ali to je tako na svaku novu. To svakako ima veze i s godinama života i sa samim Lerom, te sudjelovanjem i načinom kako gledamo na stvari. Ove godine se to tako dogodilo, da smo dobili glavnu nagradu na 55. Festivalu hrvatskih kazališnih amatera u Vodicama. Samo se tako dogodilo, ali mi i dalje radimo bez obzira, ističe Jasna Held.- Sad obnavljamo „Vjerenice“, jer to je predstava s kojom smo bili na Splitskom ljetu i na Dubrovačkim ljetnim igrama, što je jako važno. Očekivali smo i željeli napraviti predstavu kojom ćemo mi biti zadovoljni i sretni i predstavu koja će nas ispunjati. Ovdje se poklopilo nešto, da smo zagrabili u neke priče i neke teme koje dosad nisu korištene, ne samo u teataru nego i općenito. To smo postavili na pozornicu na jedan naš, „Lerov način“. Poklopilo se da je i sama priča dubrovačke tamne prošlosti zapravo bila intrigantna i ona je i danas aktualna. Zapravo pokazuje i jedno drugo lice ovog grada koje nije samo lijepo kao s razglednice i koji uz ovu "destinacijsku usplahirenost" u kojoj danas živimo ima i svoju bogatu, pa i takvu povijest svoji crnih kronika. Kako su u predstavi sve žene, djevojke i sinjorine to je zapravo predstava o „Lerovim Vjerenicama“. „Lerovim Vjerenicama“ koje imaju svog ljubavnika, a to je Lero, pa štogod to značilo, dodaje redatelj.Vjerenice, 2014.Iverje dubrovačke baštineS predstavama je Teatar Lero na Igrama gostovao nekih 13-ak puta, zadnjih pet-šest godina redovito. Bilo je i premijera. Naslov na kojemu trenutno radi je „Skarestija od bumbaka“ što je djelo dubrovačkog pjesnika Antuna Gleđevića (1656. – 1728.)- Igrat ćemo njegove satiričke pjesme i nešto malo iz njegovih velikih opširnih drama, ali ćemo se baviti njegovim usudom i sudbinom koja je i tužna i bolna, ali tipična za grad gdje se rodio, gdje je bio neshvaćen dijelom svojom zaslugom, a dijelom zbog klime koja je tada vladala u Dubrovniku. Završio je u Cavtatu gdje se i u njegovom stanu igralo ovo jedno njegovo prikazanje. Dakle, radit ćemo Gleđevića i mislim da je to prvi put na pozornici, odnosno sceni da će se pojaviti taj dubrovački pisac.Od 1968., otkako su Lerovci pohodili dubrovačke kulturne krajeve, vrlo bi se često na njihovom repertoaru nalazila djela koja su „gurnuta postrani“. To su one knjige u knjižnici koje negdje između 8. i 9. police vrijedno skupljaju prašinu. Zahvaljujući Lerovcima mnoga djela izbjegla su takvoj sudbini i uskrsnula su na bini. Doduše, nisu se podigla iz pepela, nego ih je Lero podigao iz prašine i zaborava!- Zadnjih godina dosta radimo "iverje dubrovačke dramske baštine“ - moglo bi se tako nazvati. Uzimamo mi i znana imena kao što su Vojnović i Držić, ali onda izabiremo nešto od njih što nikada nije bilo postavljano na pozornicu. Kada posegnemo za velikim imenima kao što smo to radili s Brechtom, Beckettom ili Ionescom, onda isto odabiremo nešto što se malo, rijetko ili nikako igra. Zašto? Zato što su to onda veliki izazovi i nešto što je zapravo avantura, a bez nje u kazalištu nema smisla raditi. Postavimo sebi vrlo veliki izazov i uvijek krećemo ispočetka snalazeći se u tom izazovu, a iskustvo nas je naučilo da uvijek na kraju uspijemo finalizirati taj projekt i sami se iznenadimo onim što napravimo, to je već gotovo postala praksa, priča Mojaš.- To je avantura stvaranja. Zapravo, mi smo na neki način „rubno kazalište“ i zapravo je cijeli užitak u stvaranju, dodaje članica Jasna Held.- U nekakvoj hrvatskoj kazališnoj slici ili, kako bi neki rekli, u hrvatskom teatarskom zemljovidu, htjeli bismo biti skromni ili neskromni, tašti ili bahati, Lero se ne može zaobići već 40 i nešto godina. A ne može se zaobići zato što je uvijek bio drugačiji, a kad je bio drugačiji onda je bio i svoj pa ljudi nisu dolazili gledati predstavu, dolazili su gledati Lera znajući da će ih iznenaditi s nečim, napominje Mojaš.Nije uvijek bilo ni bajno ni bajkovito. Uvijek je bilo poteškoća, posebno s prostorijama. Tajnica Ksenija sjeća se tih malo „kompliciranih vremena“.- Imali smo mi uvijek neki prostor, ali to su uvijek bili neki problemi oko prostora. Iz Ilije Sarake smo se preselili u Lazarete i to se sve dogodilo u roku od jedan do dva dana. To je bio prostor od 39 kvadrata gdje smo mi napravili malo kazalište i gdje je u tih 39 kvadrata bila i publika i scena, i arhiva i uredi, i rekviziti i sve!Uvod u to preseljenje nije bio nimalo lagan, zna to i Davor Mojaš.- Sad imamo gotovo najbolje uvjete za raditi predstavu ovdje u Lazaretima u desetoj lađi. Ali dug je bio i trnovit put dok to nismo osvojili i mislim zasluženo dobili. Ja se nadam da je to zapravo kraj te Lerove priče "gostovanja u vlastitom gradu". Sada imamo svoju scenu. Teatar se radi tako da si postavljaš neke vrlo visoke izazove, gotovo utopiju da bi se onda negdje snalazio, ali sretan da sudjeluješ u tom procesu. Jer teatar i jest proces.Pomrčina, 2013.Doajeni improvizacijeRješenjem tog pitanja lokacije Lerovci su se mogli potpuno posvetiti umjetnosti.- Činjenica je da smo prije jako puno energije trošili u rješavanju egzistencijalnih pitanja. Danas, kada to pitanje prostora imamo riješeno, tu smo energiju upravo kanalizirali u to umjetničko stvaranje, govori Mato Brnjić koji je već desetljećima vjeran Leru.Suradnja sa svim ustanovama u kulturi je dobra, dobar je i odnos Grada prema Leru. Naravno da bi financijska potpora mogla biti bolja, ali Lerovci su se naučili snalaziti.- Štedljivi kakvi jesmo, kako smo naučili kroz našu povijest radili smo predstave koje ništa nisu koštale. Kako Lero nije teatar od jučer on ima i nekakav svoj fundus. Radili smo predstave koje ništa nisu koštale koristeći se domišljatošću.Bilo je i reciklaža starih scenografija, ali sve u službi štedljivosti. Lerovci su doajeni improvizacije. Ponuda za gostovanja stalno pristižu, ali je teško uskladiti obaveze svih članova. Prije bi Lero u jednoj godini bio i po 40 do 50 dana na turnejama diljem Europe. Bili su u Pečuhu kada je taj mađarski grad bio prijestolnica kulture i vidjeli što sve ta titula donosi. Naravno da u dubrovačkoj kandidaturi vide i šansu za Lera.Motivi za članstvom u Studenskom teatru Lero su čvrsti i nepobitni.- Ljubav prema drugom svijetu! – kaže članica Ana Petrović, studentica iz Osijeka.Lero je „ovisnost“ koja ima i svoje nuspojave: nesanicu, tikove, izgovaranje teksta u svakodnevnim situacijama ili u snovima. Jednom Lerovac, uvijek Lerovac, prirodno je to pravilo koje može potvrditi i fotoreporter Dubrovačkog vjesnika i nekadašnji Lerovac Željko Tutnjević. Listajući Lerovnicu i gledajući stare fotografije s predstava i on se prisjetio tih predivnih dana slave koji jesu prošli, ali još uvijek žive dok ne padne finalni zastor i dok se ne pogase svjetla. I oni koji nisu članovi ove teatarske družine iz lađe broj 10, uvijek mogu to lako postati. Uostalom, budimo iskreni, svi smo mi glumci, samo glumimo da nismo.Nova i bivša predsjednica Katja Bakija i Mariela MarkovićKatja Bakija - nova predsjednica Lera:Drago mi je što sam se vratila među LerovceNa izvanrednoj Izbornoj skupštini 14. rujna za novu predsjednicu Studentskog teatra Lero izabrana je Katija Bakija. Njezina prethodnica Mariela Marković zbog rada na fakultetu u Budimpešti nije u mogućnosti obnašati tu dužnost.- Drago mi je da sam se nakon dugogodišnje pauze i svojih srednjoeuropskih izbivanja, tijekom kojih me Lero dva puta posjetio u Mađarskoj (gostovali su u Pečuhu sredinom devedesetih i 2010. kad je ovaj grad bio Europska prijestolnica kulture). vratila među Lerovce. Posebno me veseli što u Leru igraju i studenti Sveučilišta u Dubrovniku i držim kako je ta sinergija s mladima presudna i da na njoj treba inzistirati. Vjerujem da će Lero, uz podršku svih nas, i dalje održavati svoj ritam igranja i gostovanja kako u Dubrovniku tako i u hrvatskim i inozemnim kazalištima, kazala je Bakija, inače profesorica na Sveučilištu u Dubrovniku i počasna konzulica Republike Mađarske u Dubrovniku.Bruno LUCIĆFoto: Željko TUTNJEVIĆ