Moje kosti... moje bolne kosti! Prošlo je jako dugo vremena otkad su moji mišići posljednji put posjetili dvoranu za vježbanje, s unutarnje strane. Zapravo, čini mi se da je to bilo dok je Margaret Thatcher još uvijek bila na vlasti..., a ona je tu funkciju davno napustila. Kažu da je najteži dio svakog putovanja onaj prvi korak, istina je, a ja sam poduzeo prvi korak. Zahvaljujući činjenici da je dobro poznati hotel otvoren skoro doslovno ispred mojih vrata, nisam imao priliku za izgovor. Carpe diem, učlanio sam se u fitness centar. Prvi korak u ovom slučaju zapravo je bio relativno bezbolan. Platio sam članstvo i bio sam spreman za akciju. Dosta često te vježbaonice izgledaju poput srednjovjekovnih tamnica sa spravama za mučenje, barem meni. Dočekala me raznolikost neobičnih i vjerojatno prilično ''bolnih'' sprava. ''Čemu, zaboga, služi ova sprava?'', pitao sam se u čudu dok sam gledao u napravu s polugama i ručkama u svim smjerovima. Mogao sam zamisliti vješticu vezanu za ''to'' dok joj se glava polagano odvaja od ostatka tijela..., ova sprava nije za mene. Budući da sam bio u dvorani nisam se mogao osramotiti, ali nisam imao koga ni štogod upitati. Izabrao sam najsigurniju opciju i skočio na pokretnu traku. Ubrzo mi je postalo jasno da će trčanje po traci biti najlakši dio. Dobrih deset minuta sam se borio s kompjutorskim ekranom ispred sebe i sve što sam postigao bilo je gledanje serije ''Lud, zbunjen, normalan'' na maloj televiziji ispred mene. Zapravo, vrlo prigodan program, možda se ova pokretna traka poigravala sa mnom..., a onda je u trenutku sve počelo.Arnie ili Stallone''Koliko biste danas htjeli trčati?'', bila je opcija koja je bljeskala na ekranu. ''Do kauča'', bio je moj prvi odgovor. Počeo sam trčati, lupajući nogama po gumenoj traci, dok su se Fazlinovići zezali unaokolo... vjerojatno se meni smijući. Onda sam otišao ravno do bicikla, barem sam na ovu spravu mogao sjesti. Letimice sam prošao ponuđene opcije, ali se čini da nijedna nije ''nizbrdo''! Odvozio sam nekoliko kilometara na biciklu i u nogama sam već počeo osjećati težinu. U redu, sad ću malo jačati ruke. Sjeo sam na jednu od sprava za mučenje i povukao svom svojom snagom. Sprava je stajala čvrsto na svom mjestu, a ja sam odletio u zrak... radim nešto pogrešno. Provjeravajući težinu na spravi postalo mi je jasno da je posljednja osoba koja je koristila spravu vjerojatno bio ili Arnie ili Stallone. Dosta je ovoga, idem u saunu. Mojim bolnim mišićima bi sigurno godilo malo topline... ah, što je ovo, para... ovo bi moglo biti zabavno. Čim sam ušao u prostoriju, htio sam izaći van. Kao da sam zakoračio u Saharu usred ljeta. Nisam mogao disati... može li netko otvoriti prozor? Ali onda sam kroz paru čuo glas, i to engleski, nisam bio jedini u ovom paklu pare. ''Jeste li i vi na odmoru?'', došao je glas od siluete iz pare. Nisam mogao razabrati lice. Posljednja stvar koju sam želio bio je razgovor; samo sam htio pronaći vrata. ''Ne, zapravo živim ovdje'', odgovorio sam. Koja greška! Zašto jednostavno nisam odgovorio na hrvatskom i rekao da ne govorim engleski, sad sam bio u stupici, morat ću biti pristojan i ćakulati.Prokleta Janet!Sljedećih deset minuta bili su najduži u mom životu jer me gospodin Para, kako sam ga nazvao, upoznao s cijelim rasporedom svog odmora u Dubrovniku. Polovicu tog vremena sve što sam mogao vidjeti bili su njegovi crveni obrazi koji su se sjajili u polumraku. Povremeno bih kimnuo glavom dok su se kante znoja slijevale niz moje tijelo. ''Ako uskoro ne izađem, moje cijelo tijelo će otići niz odvod'', šapnuo sam. ''Rođen sam u Newcastleu, jeste li ikad bili tamo?'', pitanja su samo dolazila i dolazila, a moj znoj je samo kapao i kapao. ''Lijepo je ljeti'', dodao je. A onda sam vidio priliku za prekid razgovora, skočio sam rekavši ''Svakako, drago mi je što sam vas upoznao'', te odteturao prema izlazu i spasenju. Ali upravo u tom trenutku vrata su se otvorila, nešto pare je izašlo vani te se pojavila žena. ''Oh, htio bih vas upoznati s mojom suprugom Janet'', rekao je gospodin Para. Ne mogu vjerovati, gospođa Para! Vruća i ljepljiva noćna mora se nastavlja. Sad sam se već osjećao kao vrećica čaja koja je sat vremena bila uronjena u šalicu vruće vode. Konačno su me gospodin i gospođa Para pustili iz svog ljepljivog zagrljaja te sam pobjegao pritom ostavivši većinu svoje DNK na podu saune. Moram zabilježiti – provjeri da je sauna prazna prije negoli uđeš unutra. ''Oh, koža ti je tako lijepa i mekana'', rekla mi je žena kad sam došao doma. ''Nisam iznenađen, prva tri sloja sam ostavio kod gospodina Pare'', slegnuo sam ramenima. Prokleta Janet!Mark Thomas