Macbeth koji sikće i publika koja pati

Originalno i kreativno - prvi su pridjevi koji se s pravom mogu izreći kada je u pitanju premijera tragedije "Macbeth" Williama Shakespearea (1564. - 1616.) u režiji Matka Sršena. Važno je podcrtati da se to nikako ne odnosi na premijernu izvedbu, nego na dojmljivo grafičko rješenje plakata za predstavu autorice Nore Mojaš. To je još jedini međuprostor koji može primiti veliku pohvalu kada se govori o novoj premijeri odigranoj 22. travnja u Kazalištu Marina Držića. Druge stavke ohrabrenja su scenografija, kostimi, glazba i svjetlost i za to zaslužni: Miljenko Sekulić, Danica Dedijer, Maro Market i Aleksandar Mondecar. Sve ostalo je patnja, patnja publike.U enciklopedijske se rječnike uz metafore "Tantalove muke" i "Prokrustova postelja" slobodno može usvojiti nova istoznačnica: "Sršenove predstave".Početak je obećavao. Na velikoj su se sceni okupili škotski ratnici u jednoj tmurnoj atmosferi koja je bila pojačana jezivom glazbom. Podsjetilo je na sjajni film "Macbeth" Justina Kurzela iz 2015. Potom je nastao prekid potpuno besciljnim i smiješnim grupnim izvijanjem tijela i mačjim siktanjem glumaca koje više podsjeća na okupljanje nervoznih mačaka oko praznih kontejnera u veljači, nego na nekakav uvježbani scenski pokret. Slični, ako ne i identični pokreti mogli su se vidjeti na predstavi "Na Sveta tri kralja" u siječnju 2015. Dakle, snijeg od lani. Sršen publiku ostavlja na nemilost glumaca i njihovih površno izvedenih monologa koji odlutaju i u patetiku. A onda opet dolazi prekid zvucima iz životinjskog carstva i siktanje glumaca kreće ispočetka. Nova salva smijeha, nova vježba strpljenja. Šteta što se tijekom proba prvi mačići nisu bacali u vodu, možda bi tada konačno zanijemilo to komično mačje siktanje.Glumci, očito nervozni ili loše uvježbani, upadali su jedno drugom u tekst, zaustavljali se u pogrešnom trenutku ili su se međusobno tekstualno sudarali. I ono izrečeno je bilo nerazgovjetno jer su skoro svi gutali cijele riječi i obilno se "najeli" vokala i konsonanata. Svi glumci su igrali i druge uloge pa treba obratiti pažnju i na težinu onoga što se od njih tražilo.Macbetha su glumili: Zlatko Ožbolt, Ljubo Zečević i Edi Jertec. Imena su poredana po kvaliteti izvedbi. Najbolji je Macbeth bio Ožbolt. Dao mu je dubinu očaja, ludost i gramzivost za vlašću i trebao ga je odglumiti do kraja. Zečevićev je Macbeth scenski izgubio, ali glumački trijumfirao pred kraj predstave. Čemu samo ideja o trodiobi Macbethovog lika? Obzirom da se tijekom proba dogodilo osipanje glumaca radi "Macbethovog prokletstva" nekako se da naslutiti da je radi praktičnosti i improvizacije uvedena ta podjela u podjeli, taj razrez antagonista na tri dijela. Nekakav dublji filozofski podtekst se nije dao iščitati na bini. Najizdržljiviji su članovi ansambla očito "preživjeli" probe. Priči su nedostajale tri uvjerljive ženske glumice – suđenice, a ne tri siktajuća glumca.Uzgred rečeno, nakon pauze se "Macbethovo prokletstvo" prenijelo i na publiku jer je tijekom pauze došlo do osipanja gledateljstva. Nina Hladilo/Dama i Bruna Bebić/Lady Macbeth našli su se među muškim glumačkim frontom. Bebićkina izvedba gurana do groteske, do preglumljenosti i forsiranja nije ništa više izmamila nego podsmijeh. Pitanje je zapravo je li se možda od nje tražila personifikacija histerične kućanice za neku tragikomediju? Njezin glas, stav i gluma nisu se uklopili u kontekst priče. Uloge Branimira Vidića Flike/Vratar prešle su granicu boli koje mogu stišati analgetici. Ukidanje njegovih krajnje iritantnih i besmislenih monologa povećalo bi dinamiku unutar kompozicije i skratilo trajanje predstave koja se ionako puževim koracima vukla po strpljenju onih koji su je pratili.Mladi glumci Ivan Perić/Fleance, Nikola Sekulo/Donalbain i Bojan Beribaka/Seton kao i njihovi stariji kolege Boris Matić/Lennox, Zdeslav Čotić/Ross i Hrvoje Sebastijan/Malcolm uz koji dijalog ostali su prilično u sjeni, što je bolje za njih jer u ovako lošoj predstavi mogu samo biti sretni što ih redatelj nije pretjerano stavljao u prvi plan.Predstavu "Macbeth" u režiji Matka Sršena svakako treba pogledati i samo pogledati. Dakle, treba je percipirati isključivo kao izložbu: pogledati kulise, kostime, svjetla i poslušati ugodnu prateću glazbu. A ostati na predstavi? Ni slučajno!B. Lucić