Kriza u Hrvata raspoređena je uobičajeno pravedno. Osjećaju je jedino oni koji su na udaru krize zbog čega imaju kraći radni tjedan, manje plaće, ili su već dobili pedalu s posla. Na njih možete nabasati slučajno, ili još vjerojatnije čuti iz druge ruke, jer se krizom pogođeni malo druže s onima koje kriza još nije pogodila. Nekako ih nema u optjecaju, a u javnosti su zastupljeni kao jedinica iz neke oveće brojke. Na primjer, brojke o 39 tisuća otpuštenih u trgovini u prva tri mjeseca 2009.

Jeste li primijetili da je kriza narasla kao balon, da svi govore o krizi, a u javnosti skoro i nema sirotinje koja je već ostala na cesti. Ne sjećam se da sam vidio ili pročitao priču nekoga iz nekakve proizvodnje ili trgovine kako kuka nakon krizno uvjetovanog otkaza. Iz iskustva znam da poslodavci koji dijele otkaze to čine vrlo diskretno po svaku cijenu prešućujući kako se stalno rješavaju ljudi. Samo u jednoj zagrebačkoj firmi bili su spremni odmah priznati da im pada obujam narudžbi zbog čega skraćuju radni tjedan, razmišljajući i o otkazima. Uporna šutnja poslodavaca mogla bi značiti i da gazde po običaju muljaju i koriste gužvu kako bi se riješili viška ljudi, u što već svi otvoreno sumnjaju. Otkaz pod nekakvim pristojnim uvjetima u zamjenu za jezik za zubima, aranžman za zbogom, umjesto samo zbogom. Zato se kriza širi potiho, bez previše svjedoka, a većina se pita što se događa, gdje je ta kriza. Oni koji su na udaru ne postavljaju previše pitanja, jer proteklih mjeseci idu spavati i bude se svjesni teške krize. Koverte s otkazima razumljive su same po sebi. A što možemo, kriza je.

Ako je po medijima suditi, nacija je duboko uvučena u jednu stranu krizne situacije. Iz večeri u večer Jadranka Kosor striže škarama, uzela bi na jednoj ili drugoj strani, na koncu uzela bi svima samo ne njima...Kad se ta gusta iz neznanja, ili namjerno puštena magla malo razmakne, ispada da svi svjesni građani krizu doživljavaju jedino kao strašnu ugrozu standarda državnih činovnika. Nitko niti ne razmišlja o stotinama što svakodnevno ostaju bez posla, a nisu državni činovnici s pristojnim plaćama, dodacima, slobodnim vikendima i humanim radnim vremenom, nego zaposleni kod raznih nemilosrdnih derikoža. Tek s vremena na vrijeme pojavi se neka šokantna brojka, na primjer spomenutih 39 tisuća iz trgovine, i dok se svi brinu o sudbini državnih bijelih ovratnika, sve prođe potpuno nezapaženo. Ljubav prema državi i svemu državnom je i dalje velika, a s njom i briga za siroti državni aparat. Javnost uporno bombardiraju nečim što je već prije šest mjeseci trebalo početi rješavati. Polako rasterećivati proračun  od viška zaposlenih u raznim teško nabrojivim državnim i paradržavnim službama koje vise za vratom sve manjem i manjem broju zaposlenih. U proteklih nekoliko godina Društvo sretnih amatera državu je nakrcalo radnim mjestima apanažama za rođake, kumove, stranačke sudrugove i ostale, da to ne bi izdržala ni Švicarska. Koliko ih ima, ne zna nitko, a još manje čemu većina treba.

Sve mi se čini da će Jadranka Kosor i pripadajući stratezi učiniti sve samo da ne olakša državni proračun otkazima nepotrebnim i prekobrojnim, makar i po cijenu prijevremenih izbora. Neće udariti na svoje izborno tijelo, jer zapravo ništa ne može promijeniti. Napravila to ili ne, svejedno je, njezina Vlada neće predugo izdržati, a bolje ih je dočekati bez grijeha nego s hipotekom tisuća otkaza.

Trajat će dok traje, a u međuvremenu otkazi šljakerima. Stotinu danas, sto pedeset sutra, tko to vidi?